Preseljenje koje je razdvojilo moju obitelj – priča iz zagrebačkog naselja

“Ne možeš mi to napraviti, Ivane!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala u njegove hladne oči. Kroz prozor našeg stana na Trešnjevci prolazila su auta, a meni se činilo kao da cijeli svijet stoji. “Već sam potpisao ugovor, Ana. Selimo za dva tjedna u Novi Zagreb. Nema više rasprave,” odgovorio je, spuštajući pogled na mobitel kao da sam ja samo još jedna notifikacija koju treba ignorirati.

U tom trenutku, sve ono što smo gradili dvanaest godina – zajedničke večere, šetnje s djecom po Jarunu, smijeh u malom dnevnom boravku – počelo se rušiti. Naša kćerka Lucija, tek je napunila deset godina, a sin Filip ima sedam. Oboje su vezani za školu, prijatelje, park ispod prozora gdje su naučili voziti bicikl. Nisam mogla vjerovati da Ivan može tako hladno odlučiti o našim životima.

“Mama, zašto se selimo?” Lucija me pitala te večeri dok sam joj češljala kosu. “Ne želim ići. Teta Marija mi je obećala da ćemo zajedno praviti kolače za Božić.” Osjetila sam knedlu u grlu. Kako djetetu objasniti da tata više ne pita nikoga za mišljenje?

Ivan je tvrdio da je preseljenje nužno – novi posao, bolja plaća, veći stan. Ali ja sam znala da nije riječ samo o tome. Već mjesecima je bio odsutan, kasno dolazio kući, mirisao na parfem koji nije moj. Jedne noći, kad je mislio da spavam, čula sam ga kako šapuće na mobitel: “Sve će biti gotovo uskoro. Samo još malo strpljenja.”

Moja sestra Mirela bila je jedina kojoj sam se usudila povjeriti. “Ana, moraš misliti na sebe i djecu. Ako te vara, ne smiješ to trpjeti zbog mira u kući,” rekla mi je dok smo pile kavu u njenoj kuhinji na Knežiji. Ali kako ostaviti čovjeka s kojim imaš dvoje djece? Kako reći roditeljima koji su cijeli život ponosni na tvoju ‘sretnu obitelj’?

Dani su prolazili u napetosti. Ivan je postajao sve nervozniji, djeca su osjećala promjenu i postajala nemirna. Jedne večeri Filip je počeo plakati bez razloga. “Ne želim novi stan! Tamo nema mog prijatelja Davora!” Zagrlila sam ga i plakala s njim.

Tjedan dana prije preseljenja, pronašla sam poruke na Ivanovom mobitelu. “Jedva čekam da budemo zajedno svaki dan,” pisala mu je neka Sanja. Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Suočila sam ga istog trena.

“Zaljubio si se u drugu? Zato nas seliš?” pitala sam kroz suze.

Ivan je šutio nekoliko sekundi, a onda slegnuo ramenima: “Ana, nisam više sretan s tobom. Sanja živi u Novom Zagrebu. Sve će biti lakše kad se preselimo. Djeca će se naviknuti. I ti ćeš.”

Te noći nisam spavala ni minute. Gledala sam djecu kako spavaju i znala da im dugujem istinu – i sebi također. Sljedeće jutro nazvala sam odvjetnicu.

“Želim razvod,” rekla sam Ivanu kad se vratio s posla. “Djeca ostaju sa mnom. Ti možeš otići gdje hoćeš.” Po prvi put nakon dugo vremena vidjela sam strah u njegovim očima.

Roditelji su bili šokirani kad su čuli što se događa. “Ana, zar ne možeš oprostiti? Djeca trebaju oba roditelja,” govorila je mama kroz suze. Tata je šutio i gledao kroz prozor kao da traži odgovore među oblacima iznad Zagreba.

Mjeseci su prolazili u borbi – sudovi, odvjetnici, podijeljeni vikendi. Lucija je postala povučena, Filip često ljut i prkosan. Pokušavala sam im objasniti da nisu oni krivi, ali osjećala sam kako nam svima fali tlo pod nogama.

Jednog dana Lucija me upitala: “Mama, hoće li tata ikad opet doći kući?” Nisam znala što reći pa sam je samo zagrlila i plakala s njom.

Danas živimo sami u malom stanu na Trešnjevci. Nije lako – svaki dan nosi novu borbu: računi, škola, posao, dječje suze i smijeh izmjenjuju se kao godišnja doba. Ponekad pomislim da nisam dovoljno jaka za sve ovo.

Ali onda vidim Luciju kako pomaže Filipu s domaćom zadaćom ili čujem njihov smijeh dok gledaju crtiće i shvatim da smo ipak preživjeli najgore.

Pitam se često: Jesam li mogla drugačije? Je li moguće spasiti sebe bez da slomiš srce onima koje najviše voliš? Što biste vi napravili na mom mjestu?