Preko crte: Kada obitelj postane prepreka ljubavi
“Opet si joj dao prednost, Damire! Zar ti je ona važnija od mene?” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Damir je stajao nasred dnevne sobe, pogleda prikovanog za pod, dok je Ana, njegova mlađa sestra, sjedila na kauču s onim svojim poznatim izrazom lica – mješavinom nevinosti i prkosa.
“Ivana, nije stvar u tome… Ana ima problema na poslu, treba joj pomoć. To je samo privremeno,” pokušavao je Damir opravdati još jednu večer koju ćemo provesti u tišini jer je njegova sestra odlučila ostati kod nas.
Ali ništa nije bilo privremeno. Ana je već mjesecima kod nas. Prvo su to bile samo vikende, onda tjedan dana, a sada se činilo kao da se uselila zauvijek. Njezine stvari bile su posvuda – u kupaonici, u kuhinji, čak i u našoj spavaćoj sobi. Svaki put kad bih pokušala razgovarati s Damirom o tome, on bi se povukao ili bi me optužio da sam sebična.
“Znaš da je ona sama. Tata im je umro, mama živi daleko… Mi smo joj jedina obitelj,” govorio bi mi tiho, kao da me podsjeća na nešto što bih trebala znati i osjećati.
Ali ja sam bila ta koja se osjećala sama. Naša mala obitelj – Damir i ja – više nije postojala. Sve se vrtjelo oko Ane: njezinih problema, njezinih želja, njezinih drama. Počela sam se pitati gdje sam ja u toj priči.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Ana je ušla u kuhinju. “Ivana, možeš li mi posuditi tvoju crnu haljinu za sutra? Imam razgovor za posao.”
Pogledala sam je i osjetila kako mi srce lupa u grudima. “Ana, to je moja jedina haljina za posebne prilike. Možda bi mogla pitati nekoga drugog?”
Njezino lice se smračilo. “Znači, ne želiš mi pomoći? Znaš da mi je teško…”
U tom trenutku Damir je ušao i pogledao me s razočaranjem. “Ivana, stvarno ne razumijem zašto ne možeš biti malo susretljivija.”
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Damira kako mirno diše pored mene i pitala se gdje je nestala ona bliskost koju smo nekad imali. Sjetila sam se naših prvih godina braka – zajedničkih šetnji po Jarunu, smijeha uz kavu na balkonu, planova o djeci i putovanjima. Sve to sada je bilo zamagljeno Aninom prisutnošću.
Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Nakon posla bih ostajala duže u uredu ili bih odlazila na kavu s kolegicom Marinom. Jednog dana povjerila sam joj se.
“Znaš, Marina, osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Kao da više nemam pravo na svoj život.”
Marina me pogledala suosjećajno. “Ivana, moraš razgovarati s Damirom ozbiljno. Ako on ne vidi koliko te to boli, možda nikad neće ni shvatiti.”
Odlučila sam poslušati njezin savjet. Sljedeće večeri čekala sam da Ana ode na jogu i sjela nasuprot Damira.
“Damire, moramo razgovarati. Osjećam se izgubljeno. Kao da više nisam tvoja žena nego samo netko tko živi ovdje uz vas dvoje. Volim te, ali ne mogu više ovako.”
Damir je šutio dugo. Zatim je slegnuo ramenima: “Ne znam što želiš da napravim. Ne mogu izbaciti vlastitu sestru na ulicu.”
“Ne tražim to od tebe! Samo želim da shvatiš kako se osjećam! Zar ti nije stalo do mene? Zar ti nije stalo do nas?”
Njegova šutnja bila je gora od bilo kakve svađe.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta do pucanja. Ana je primijetila promjenu i počela još više tražiti Damirovu pažnju – svaki problem pretvarala je u dramu, svaki razgovor završavao je njezinim suzama.
Jednog popodneva došla sam kući ranije i zatekla Anu kako pretražuje moj ormar.
“Što radiš?” upitala sam oštro.
Ana se okrenula i podigla obrve: “Tražim nešto za obući. Damir mi je rekao da mogu uzeti što god želim.”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Ovo je moj dom! I moje stvari! Zar nemaš nimalo poštovanja?”
Ana me pogledala s prezirom: “Ti si samo ljubomorna jer Damir mene voli više nego tebe!”
Te riječi su me pogodile kao nož u srce.
Te večeri spakirala sam torbu i otišla kod roditelja na selo u Zagorje. Mama me dočekala zagrljajem i suzama.
“Dijete moje, nisi ti kriva što si dobra… Ali moraš znati reći dosta!”
Tjedan dana nisam odgovarala na Damirove poruke ni pozive. Tek kad mi je poslao poruku: “Molim te, vrati se doma… Ana odlazi kod prijateljice,” odlučila sam ga saslušati.
Vratila sam se s knedlom u grlu. Damir me dočekao na vratima, umoran i slomljen.
“Ivana… Shvatio sam koliko si mi važna tek kad te nije bilo. Oprosti što sam te zapostavio… Ana će pronaći svoj put, ali ja ne želim izgubiti tebe.”
Zagrlili smo se dugo i plakali zajedno.
Danas još uvijek učimo postavljati granice – prema Ani, prema njegovoj mami koja često zove s novim zahtjevima, prema svima koji misle da imaju pravo na naš život.
Ponekad se pitam: Koliko daleko trebamo ići iz ljubavi prema obitelji prije nego što izgubimo sebe? Je li moguće voljeti druge a ne zaboraviti voljeti sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?