Prekidanje lanaca: Očeva spoznaja
“Zar ti je stvarno važnije što si Mireli kupio auto nego što si meni pomogao oko kredita?” Ivana je vikala, suze su joj klizile niz lice, a ja sam stajao na pragu njene kuhinje, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. Njen muž, Dario, šutio je za stolom, gledajući u pod. Zrak je bio težak, pun neizgovorenih riječi i starih zamjerki.
Nikada nisam mislio da će moj trud da budem dobar otac dovesti do ovoga. Odrastao sam u Travniku, u vrijeme kad se svaka marka okretala dvaput prije nego što bi se potrošila. Moji roditelji nisu imali ništa osim ljubavi i tvrdoglavosti. Kad sam se preselio u Zagreb i počeo raditi kao građevinski inženjer, obećao sam sebi da moje kćeri nikada neće osjetiti ono što sam ja osjećao – nedostatak, stid zbog poderanih tenisica ili praznog frižidera.
Ali sada, dok gledam Ivanu kako briše suze i pokušava sakriti koliko je povrijeđena, shvaćam da sam im možda dao previše pogrešnih stvari.
Mirela živi u Sarajevu, udala se za Amira, dobrog čovjeka ali s malom plaćom. Kad su kupovali stan, digli su kredit koji ih je gušio. Pomogao sam im s pologom, a prošle godine sam im kupio auto da mogu lakše doći do mene ili na more. Ivana je ostala u Zagrebu, ima dvoje djece i muža koji stalno mijenja poslove. Njoj sam pomagao kad su renovirali stan, ali očito ne dovoljno – barem ne po njenim mjerilima.
“Tata, ti ne vidiš kako nas to razdvaja,” rekla je tiho kad se smirila. “Mirela i ja više ne pričamo kao prije. Svaki naš razgovor završi uspoređivanjem tko je što dobio od tebe. Djeca su počela pitati zašto njihova sestrična ima novi bicikl, a oni ne. Zar ti to nije jasno?”
Nisam znao što reći. Osjećao sam se kao da mi netko steže grlo. Sjetio sam se dana kad su bile male, kad smo svi zajedno išli na izlete na Plitvice ili na more kod tetke u Makarsku. Tada su bile nerazdvojne, smijale se istim glupostima i dijelile sve – od igračaka do tajni.
“Znaš li da Mirela misli da tebi više znači zato što joj više pomažeš?” nastavila je Ivana. “A ja mislim da mene kažnjavaš jer nisam ostala blizu tebe. Oboje smo nesretne, tata. I naši muževi su postali ljubomorni jedan na drugoga zbog tvojih poklona. Zar ti to nije jasno?”
Te večeri sam otišao kući slomljen. Sjeo sam za kuhinjski stol i gledao kroz prozor u praznu ulicu. Moja supruga Vesna umrla je prije pet godina i od tada sam se trudio biti sve – otac, majka, podrška, bankomat. Nisam znao drugačije.
Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati s Mirelom telefonom, ali bila je hladna. “Tata, ne želim pričati o tome. Ivana uvijek ima nešto protiv mene. Ako ti smeta što si mi pomogao, reci pa ću ti vratiti novac.”
“Mirela, nije stvar u novcu…”
“Ma uvijek je stvar u novcu!” prekinula me i spustila slušalicu.
Počeo sam preispitivati svaki svoj postupak unazad deset godina. Jesam li stvarno mislio da ću kupiti njihovu sreću? Jesam li bio slijep za njihove osjećaje dok sam pokušavao biti pravedan? Ili sam zapravo nesvjesno hranio njihovu međusobnu zavist?
Jedne subote odlučio sam ih okupiti obje kod mene na ručku. Pripremio sam sarmu po Vesninom receptu, nadajući se da će miris djetinjstva omekšati napetost.
Ivana je došla prva s djecom; Mirela je kasnila pola sata. Sjeli smo za stol, ali atmosfera je bila ledena.
“Možemo li barem danas biti normalni?” pokušao sam s osmijehom.
Ivana je šutjela, a Mirela je gledala kroz prozor.
“Dosta!” viknuo sam iznenada, glas mi je zadrhtao. “Dosta više tih glupih usporedbi! Ja vas obje volim isto! Sve što radim, radim jer želim pomoći! Zar ne vidite da me ovo ubija? Da ste mi vi sve što imam?”
Djeca su prestala jesti i gledala me širom otvorenih očiju.
Mirela je prva progovorila: “Tata, nije stvar u tome koliko daješ. Stvar je u tome kako daješ. Nikad nas nisi pitao što nam treba – samo si davao ono što si mislio da trebaš dati. A nama trebaš ti – tvoj glas, tvoja podrška, tvoje vrijeme. Ne tvoj novac.”
Ivana je kimnula: “Možda smo mi krive što smo to dopustile… Ali sad smo tu gdje jesmo.”
Te riječi su me pogodile jače od bilo kakve kritike ili uvrede. Shvatio sam da sam godinama bježao od pravih razgovora jer mi je bilo lakše dati novac nego slušati njihove strahove i nesigurnosti.
Te večeri smo dugo razgovarali – prvi put bez optužbi i predbacivanja. Dogovorili smo se da ću ubuduće pomagati samo kad me izravno zamole i da ćemo svi zajedno odlučivati o većim stvarima.
Nije bilo lako popraviti ono što se godinama lomilo ispod površine. Ali prvi put nakon dugo vremena osjetio sam nadu.
Sada često razmišljam: Jesam li mogao ranije vidjeti koliko novac može biti otrov ako ga koristimo kao zamjenu za ljubav? Koliko nas još ima ovdje na Balkanu koji misle da će poklonima popraviti ono što nisu znali izgovoriti?
Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči i prije nego što bude kasno pitati svoje najmilije: Što vam stvarno treba od mene?