Ponovni Susret Poslije Dvadeset Pet Godina: Ljubav Koja Ne Zaboravlja

“Znaš li ti uopće koliko sam te mrzila tih godina?” izletjelo mi je iz usta prije nego sam stigla razmisliti. Davor je stajao ispred mene, na tramvajskoj stanici kod Importannea, s onim istim osmijehom koji me nekad znao razoružati. Kiša je lagano sipila, a ljudi su žurili oko nas kao da smo nevidljivi. “Ana, nisam ni znao da si još uvijek u Zagrebu…” rekao je tiho, kao da se boji da će me rastjerati ako podigne glas.

Nisam ga vidjela dvadeset pet godina. Zadnji put kad smo razgovarali, bilo je to na maturalnoj večeri u Sarajevu, 1998. godine. Tada smo oboje vjerovali da ćemo zajedno studirati u Zagrebu, ali rat, život i roditeljske odluke su nas razdvojili. On je otišao s obitelji u Split, ja sam ostala s mamom u Zagrebu. Pisali smo si još neko vrijeme, ali onda su došle nove ljubavi, fakultet, posao… i sve se nekako rasplinulo.

Ali sada, dok stojim ispred njega, osjećam se kao ona djevojka od sedamnaest godina koja mu je prvi put rekla da ga voli. “Zašto si nestao?” upitam ga, glas mi drhti. “Mislila sam da ćeš se vratiti. Da ćemo…”

Davor pogne glavu. “Ana, nije bilo do mene. Tata je dobio posao u Splitu, mama je bila bolesna… Nisam imao izbora. Pisao sam ti, ali tvoja mama mi je jednom rekla da je bolje da te pustim na miru. Da ti ne treba netko tko ne zna gdje mu je dom.”

Osjetim kako mi srce lupa u grlu. Mama mi nikad nije spomenula taj razgovor. Godinama sam joj zamjerala što nije razumjela koliko mi Davor znači, ali nisam znala da je išla tako daleko. “Znači… ona ti je to rekla?”

Kimne glavom. “Bio sam klinac, Ana. Nisam znao što da radim. Oprosti mi.”

Gledam ga i ne znam što osjećam – ljutnju, tugu ili olakšanje što napokon znam istinu. “A sada? Što radiš ovdje?” pitam ga.

“Došao sam na poslovni sastanak. Radim za jednu građevinsku firmu iz Splita. Ali… iskreno, nadao sam se da ću te možda sresti. Znao sam da radiš u bolnici ovdje.”

Zastanem na trenutak. “Pratio si me?”

Nasmije se sjetno. “Ne baš… Ali znaš kako je kod nas – svi sve znaju. Tvoja prijateljica Ivana mi je jednom rekla da si ostala ovdje i da imaš sina.”

Na spomen sina osjetim kako mi se steže grlo. Luka ima šesnaest godina i nikad nije upoznao svog oca. Moj bivši muž, Goran, otišao je kad je Luka imao samo dvije godine i nikad se nije vratio iz Njemačke. “Da, imam sina,” kažem tiho.

Davor me pogleda s toplinom koju nisam očekivala. “Znaš… i ja imam kćerku. Zove se Petra. Ima dvanaest godina. Razveo sam se prije tri godine.” Na trenutak među nama zavlada tišina koju prekida samo šum kiše.

“Znači oboje smo prošli svoje,” kažem napokon.

Kimne glavom i pogleda me ravno u oči. “Ali nikad nisam zaboravio ono što smo imali. Znam da zvuči glupo nakon toliko godina, ali… kad sam te ugledao danas, bilo je kao da vrijeme nije prošlo.” Osjetim kako mi oči navlaže suzama koje pokušavam sakriti.

“Ne znam što bih ti rekla,” priznam iskreno. “Život me naučio da ne vjerujem u bajke.” Sjetim se svih onih noći kad sam sama uspavljivala Luku, kad sam radila dvije smjene u bolnici da platim stanarinu i kad sam gledala svoje prijateljice kako odlaze na more sa svojim muževima dok sam ja brojala kune za kruh i mlijeko.

Davor napravi korak prema meni i nježno mi dotakne ruku. “Ne tražim ništa od tebe, Ana. Samo… želio bih da popijemo kavu kao stari prijatelji.” Pogledam ga i vidim iskrenost u njegovim očima.

Pristanem i odemo u mali kafić preko puta stanice. Sjedimo satima i pričamo o svemu što nam se dogodilo – o roditeljima koji su nas oblikovali svojim strahovima i ambicijama, o djeci koju volimo više od svega, o propuštenim prilikama i snovima koje smo morali zakopati zbog stvarnosti.

U jednom trenutku Davor me upita: “Jesi li sretna?”

Zastanem prije nego odgovorim. “Ne znam više što znači biti sretan,” priznam mu iskreno. “Ponekad mislim da jesam kad gledam Luku kako spava ili kad pomognem nekom pacijentu… Ali često osjećam prazninu koju ne znam objasniti.” On kimne glavom kao da razumije.

“Možda sreća nije nešto što traje,” kaže tiho. “Možda su to samo trenuci koje moramo prepoznati kad dođu.” Pogledam ga i shvatim koliko mi nedostajalo imati nekoga tko me razumije bez puno riječi.

Kad izađemo iz kafića, kiša je prestala padati. Davor me pogleda i kaže: “Ako ikad poželiš razgovarati ili prošetati… znaš gdje me možeš naći.”

Gledam ga kako odlazi niz ulicu i osjećam kako mi srce opet kuca brže nego godinama prije toga.

Te večeri sjedim sama u stanu dok Luka spava i razmišljam o svemu što se dogodilo tog dana. Pitam se jesam li spremna ponovno voljeti ili me prošlost još uvijek drži za ruku.

Možda svi zaslužujemo drugu priliku – ali kako znati kada je pravo vrijeme za nju?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Biste li otvorili srce staroj ljubavi ili biste nastavili dalje kao da se ništa nije dogodilo?