Podijeljeno nasljeđe: Priča o sestrinskoj zavisti i obiteljskim ranama

“Nije fer, mama! Ja sam starija, ja sam uvijek imala više odgovornosti! Zar nije logično da dobijem više?” Marijin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su se naša majka Ana i ja gledale preko stola. Srce mi je lupalo kao ludo, a dlanovi su mi bili mokri od znoja. Nikada nisam voljela ovakve razgovore, ali ovaj je bio neizbježan.

“Marija, dušo, znaš da smo tata i ja uvijek željeli da sve bude pošteno. Ivana je tvoja sestra, nema razloga da se osjećate manje vrijednima jedna od druge,” pokušala je majka smiriti situaciju, ali Marija je već bila na rubu suza.

“Ti nikad nisi razumjela! Ja sam prva išla u školu, ja sam čuvala Ivanu kad ste vi radili, ja sam se odrekla fakulteta da bih pomogla u kući! Sad kad je sve gotovo, kad vas više nema, ti mi kažeš da smo iste?”

Sjedila sam ukočeno, osjećajući kako mi se grlo steže. Uvijek sam bila ona tiha, ona koja popušta. Marija je bila glasna, odlučna, uvijek prva u svemu. Ipak, nisam mogla poreći da je često žrtvovala svoje snove zbog nas. Ali zar to znači da joj pripada više od onoga što su roditelji ostavili?

“Marija, nije stvar u tome tko je više dao ili manje. Roditelji su odlučili podijeliti sve jednako. To je njihova volja,” tiho sam rekla, ali ona me pogledala s prezirom.

“Naravno da ćeš to reći! Ti si uvijek bila tatina mezimica. Sve si dobila na gotovo! Ja sam morala raditi za svaku kunu! Sjećaš li se kad si htjela onu skupu gitaru? Tata ti ju je kupio bez razmišljanja! A meni su rekli da nema novca za ekskurziju!”

Nisam znala što reći. Sjećanja su navirala – Marija kako pere prozore dok ja učim za ispit, Marija koja kuha ručak dok ja sviram gitaru u svojoj sobi. Osjećala sam krivnju, ali i ljutnju. Nisam ja tražila da bude tako.

Majka je uzdahnula i obrisala suzu s obraza. “Djevojke moje, molim vas… Ne želim da se zbog novca posvađate. Sve što smo imali, dali smo vama iz ljubavi. Nema smisla brojati tko je više ili manje dobio. Ljubav se ne mjeri kvadratima stana ili brojem kuna na računu.”

Ali Marija nije popuštala. “Lako je tebi govoriti kad si cijeli život imala muža koji te volio i brinuo za tebe! Ja sam ostala ovdje, u ovom selu, dok je Ivana otišla u Zagreb i živjela svoj život! Sad kad treba dijeliti kuću i zemlju, ona se vraća kao da joj sve pripada!”

“Marija, nisam ja otišla zato što sam htjela pobjeći od vas. Otišla sam jer sam željela nešto više od života ovdje. Ali to ne znači da ne volim ovu kuću ili vas,” pokušala sam objasniti.

“Ma nemoj! Kad si zadnji put došla? Kad si zadnji put pitala kako sam? Samo se javiš kad trebaš nešto!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “To nije istina… Znaš da nije…”

Majka je ustala i otišla u kuhinju, ostavljajući nas same. Tišina je bila teža od bilo koje riječi.

“Znaš što? Uzmi sve. Meni ionako ništa ne znači kad vas više nema,” rekla je Marija slomljenim glasom i izašla iz sobe.

Ostala sam sjediti sama, zureći u stare fotografije na zidu – nas dvije kao djeca, tata s osmijehom do ušiju, mama koja nas grli. Kako smo došli do ovoga? Zar nas je stvarno novac toliko udaljio?

Tjedni su prolazili u tišini. Majka je pokušavala posredovati, ali Marija nije odgovarala na pozive ni poruke. Ja sam se vratila u Zagreb, ali srce mi je ostalo u onoj kući na selu, među uspomenama koje su sada bile gorke.

Jednog dana stigla mi je poruka: “Tata bi bio razočaran.” To je bilo sve što je Marija napisala.

Plakala sam cijelu noć. Pitala sam se jesam li mogla biti bolja sestra, jesam li trebala više razumjeti njezinu bol i žrtvu. Ali isto tako sam znala da ni ona nije bila fer prema meni.

Godinu dana kasnije majka je umrla. Na sprovodu smo stajale jedna pored druge, ali nismo progovorile ni riječ. Ljudi su šaputali iza leđa: “Šteta što su se posvađale… Bile su tako bliske kao djeca…”

Nakon pogreba sjela sam na klupu ispred kuće i gledala zalazak sunca nad poljima koja smo nekad zajedno obrađivale. Marija je došla tiho i sjela pored mene.

“Znaš… Sve ovo nema smisla bez njih,” rekla je tiho.

“Znam,” odgovorila sam.

Dugo smo šutjele.

“Možda možemo pokušati iz početka?” upitala sam.

Nije odgovorila odmah, ali nije ni otišla.

Danas još uvijek ne znam hoćemo li ikada biti one iste sestre koje smo bile nekad. Ali znam jedno – ništa materijalno ne može nadomjestiti izgubljeno povjerenje i ljubav.

Pitam se – koliko nas još mora izgubiti obitelj zbog novca? Je li moguće oprostiti i krenuti dalje ili su neke rane jednostavno preduboke?