Ostavština tuge: Kad obitelj postane bojno polje
“Ne možeš mi to napraviti, mama!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevne sobe, okružena licima koja su mi nekad značila sve. Marija, moja majka, sjedila je na rubu starog naslonjača, pogleda tvrdog kao kamen. Davor je stajao uz nju, ruku prebačenu preko njezinog ramena, kao da je on njezin zaštitnik, a ne ja, njezina kći koja je godinama brinula o njoj. Lana je šutjela u kutu, tipkala po mobitelu i izbjegavala moj pogled.
“Vesna, dosta je! Neću više slušati tvoje jadikovke. Sama si ovo izabrala kad si ostavila Ivana. Sad se snalazi kako znaš,” rekla je mama, glasom koji nisam prepoznala. Taj isti glas me nekad uspavljivao kad sam bila dijete, a sada me rezao dublje od bilo koje riječi.
Sve je počelo prije godinu dana, kad sam nakon dvadeset i pet godina braka odlučila otići od Ivana. Bilo je to teško, ali nisam više mogla živjeti u laži. Ivan je bio dobar otac, ali kao muž – hladan, odsutan, uvijek negdje drugdje. Kad sam mu rekla da odlazim, nije ni pokušao zaustaviti me. Mislila sam da će barem mama biti uz mene. Ali ona je stala na Ivanovu stranu. “Brak je svetinja,” govorila je. “Žena mora trpjeti.” Nisam mogla vjerovati da to čujem od žene koja je sama prošla pakao s mojim ocem.
Davor se odmah preselio kod mame. Počeo je voditi njezine račune, odlaziti s njom liječniku, čak joj i kupovati lijekove. U početku sam bila zahvalna – radila sam puno i nisam stizala sve sama. Ali ubrzo sam shvatila da nešto nije u redu. Mama je počela skrivati papire od mene, šaptati s Davorom kad bih došla u posjetu. Jednom sam ih zatekla kako pregledavaju njezinu štednu knjižicu i popis nekretnina.
“Što radite?” pitala sam tada.
“Ništa što bi te trebalo zanimati,” odbrusio je Davor.
Lana je bila na mojoj strani – barem sam tako mislila. Ali kad su počele priče o nasljedstvu, kad su se pojavili odvjetnici i javni bilježnici, Lana se povukla. Počela je češće odlaziti kod bake, donositi joj kolače i cvijeće. Jednom sam čula kako joj govori: “Bako, znaš da te volim najviše na svijetu.” Osjetila sam knedlu u grlu.
Svađe su postale svakodnevica. Mama bi me optuživala da sam nezahvalna kći, Davor bi mi predbacivao što nisam ostala uz Ivana zbog “djeteta”, a Lana bi mi zamjerala što sam joj uništila obitelj. U kući u kojoj sam odrasla osjećala sam se kao uljez.
Jednog dana došla sam po mamu da je odvedem liječniku. Davor mi je zatvorio vrata pred nosom.
“Nisi više dobrodošla ovdje,” rekao je tiho.
“To nije tvoja kuća!” viknula sam.
“Nije ni tvoja. Mama je odlučila kome vjeruje.”
Te večeri nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – kako me mama grlila kad sam imala temperaturu, kako smo zajedno pekle kolače za Božić, kako me tješila kad me Ivan prvi put povrijedio riječima. Gdje je nestala ta žena? Kako je mogla zaboraviti sve što smo prošle?
Sljedećih mjeseci situacija se samo pogoršavala. Davor je zaposlio odvjetnika i počeo uređivati papire oko mamine imovine. Sve što je mama imala – stan u Zagrebu, vikendicu na Krku, nešto ušteđevine – odjednom je postalo poprište borbe. Nisam željela ništa osim njezine ljubavi i podrške, ali osjećala sam se kao prosjak pred vratima vlastite obitelji.
Lana se sve više udaljavala. Počela je izlaziti s društvom koje nisam poznavala, vraćala se kasno kući i izbjegavala razgovore sa mnom. Jedne večeri došla sam kući i zatekla je kako plače u svojoj sobi.
“Lana, što ti je?”
“Ništa… Samo… Sve si uništila! Zašto nisi mogla biti kao druge mame? Zašto nisi mogla trpjeti zbog mene?”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se kao da gubim tlo pod nogama.
Mama me izbrisala iz oporuke bez riječi objašnjenja. Saznala sam to slučajno, preko zajedničke prijateljice koja radi kod javnog bilježnika. Nisam plakala zbog novca ili nekretnina – plakala sam jer me vlastita majka odbacila zbog tuđih mišljenja i straha od osude sela.
Na kraju sam ostala sama – bez majke, bez brata, bez kćeri kakvu sam poznavala. U tišini svog stana razmišljam gdje sam pogriješila. Je li ljubav prema sebi uvijek sebičnost? Je li moguće biti dobra majka i dobra kći u isto vrijeme?
Ponekad se pitam: koliko vrijedi obitelj ako te najviše boli upravo ona? Ima li smisla boriti se za ljubav onih koji su te već otpisali?