Ono što sam mislio da je ispravno – Kako sam uništio vlastitu obitelj
“Dario, zar stvarno misliš da ćeš ovako nešto riješiti?” Mirjana je stajala na pragu dnevne sobe, ruke prekrižene, oči crvene od suza. Na stolu između nas ležali su papiri – kreditni ugovor, opomene iz banke, računi koje više nisam mogao platiti. U kutu sobe, naš sin Filip je tiho slagao Lego kockice, pokušavajući se isključiti iz naše svađe.
“Ne razumiješ, Mirjana! Ovo je jedini način! Ako prodamo stan, riješit ćemo dugove i krenuti ispočetka. Ne mogu više gledati kako se gušimo u ovome!”
“A gdje ćemo živjeti, Dario? Kod tvoje majke? Znaš da nas nikad nije prihvatila!”
Nisam imao odgovor. Osjećao sam kako mi srce lupa u grlu. Sve što sam radio, radio sam za njih – barem sam tako mislio. Ali sada, kad je sve došlo do ruba, nisam više bio siguran ni u što.
Moja priča nije posebna. Rođen sam u Osijeku, u radničkoj obitelji. Otac mi je radio na željeznici, majka je bila blagajnica. Naučili su me da se za sve moraš boriti sam. Kad sam upoznao Mirjanu na fakultetu u Zagrebu, mislio sam da ću s njom moći izgraditi bolji život. Vjenčali smo se mladi, preselili u mali stan na Trešnjevci i ubrzo dobili Filipa.
Prvih nekoliko godina bili smo sretni. Nisam imao puno, ali imao sam njih. Onda su došle godine krize – otkaz u firmi, Mirjanina bolest, krediti koji su rasli dok su primanja padala. Svaki mjesec bio je borba.
“Dario, molim te… Nemoj još ništa potpisivati. Možda možemo još nešto pokušati…” Mirjana me gledala očajnički.
“Što? Da čekamo da nam banka uzme sve? Da Filip gleda kako nam iznose stvari iz stana? Ne mogu to dopustiti!”
Te noći nisam spavao. Gledao sam u strop i razmišljao o svemu što smo prošli. Sjetio sam se očeve šutnje kad je izgubio posao – kako je mjesecima skrivao od nas da nema novca za režije. Sjetio sam se majčine tuge kad su morali prodati djedovinu u Baranji. Nisam htio biti kao oni. Htio sam biti bolji.
Sljedećeg jutra otišao sam u banku i potpisao papire za prodaju stana. Nisam rekao Mirjani dok nije bilo gotovo.
“Kako si mogao?!” vrištala je kad sam joj rekao. “Zar ti ništa ne značimo? Zar ti nije važno gdje ćemo živjeti?”
Filip je plakao u svojoj sobi. Ja sam samo šutio. Znao sam da nema povratka.
Preselili smo kod moje majke u Donji Miholjac. Od prvog dana bilo je jasno da nismo dobrodošli. Majka je stalno prigovarala Mirjani zbog svega – od načina na koji kuha do toga kako odgaja Filipa.
“Znaš li ti, Dario, da tvoja žena ni kavu ne zna skuhati kako treba?” govorila bi mi tiho dok bi Mirjana bila u drugoj sobi.
Mirjana se povukla u sebe. Počela je izbjegavati razgovore sa mnom, a noći bi provodila budna, zureći kroz prozor. Filip je postao nemiran, povučen. Počeo je mokriti u krevet.
Jedne večeri došao sam kući kasno s posla – radio sam dva posla da skupim novac za novi stan. Zatekao sam Mirjanu kako pakuje stvari.
“Idem kod sestre u Sarajevo,” rekla je tiho. “Ne mogu više ovako, Dario. Filip i ja… Trebamo mir. Ti odluči što ćeš sa sobom.”
Nisam ju pokušao zaustaviti. Samo sam stajao i gledao kako odlazi s našim sinom.
Sljedećih mjeseci živio sam kao sjena čovjeka kakav sam bio. Majka me krivila za sve – za propalu obitelj, za to što joj je kuća puna tišine i tuge.
“Da si barem poslušao Mirjanu…” rekla mi je jednom dok smo sjedili za stolom.
Pokušavao sam zvati Mirjanu, molio ju da mi oprosti, ali ona nije odgovarala na pozive. Filip mi je jednom poslao crtež – nas troje drže se za ruke ispod sunca koje se smiješi. Plakao sam cijelu noć.
Godinu dana kasnije dobio sam papire za razvod. Potpisao sam ih bez riječi.
Danas sjedim u praznom stanu koji sam napokon uspio unajmiti u Zagrebu. Svaki vikend idem autobusom do Sarajeva da vidim Filipa – ponekad me pusti k sebi na sat vremena, ponekad ne želi ni razgovarati sa mnom.
Pitam se gdje sam pogriješio. Jesam li trebao više slušati Mirjanu? Jesam li bio previše ponosan da priznam poraz? Ili jednostavno nisam znao kako biti otac i muž kad su stvari krenule nizbrdo?
Možda ste i vi nekad morali birati između onoga što mislite da je ispravno i onoga što vam srce govori. Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće popraviti ono što smo jednom slomili?