Okovi savršenstva: Majčina dilema između tradicije i sreće svoje kćeri
“Mama, ja više ne mogu. Ne želim više živjeti ovako.”
Te riječi su mi odzvanjale u ušima dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, gledajući Lanu kako drži šalicu čaja, ruke joj drhte. U tom trenutku, sve slike našeg savršenog života u Zagrebu – uredan stan, zajedničke nedjeljne ručkove, osmijesi na obiteljskim fotografijama – počele su se raspadati pred mojim očima.
“Lana, pa što ti fali? Ivan je dobar čovjek, ima posao, ne pije, ne tuče te… Što još možeš poželjeti?”
Pogledala me onim svojim tamnim očima, istim kakve sam ja naslijedila od svoje majke. “Mama, nije stvar u tome. Osjećam se kao da nestajem. Kao da živim tuđi život.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, kako su me učili da je brak svetinja. Moja majka, Senada, uvijek je govorila: “Žena mora biti stub kuće. Trpi, šuti, ali drži porodicu na okupu.” I ja sam to prihvatila kao istinu. Kad sam se udala za Zorana i preselila u Zagreb, obećala sam sebi da ću biti najbolja supruga i majka. Nikad nisam ni pomislila na razvod, čak ni kad je bilo teško.
Ali Lana… Lana je drugačija. Oduvijek je bila osjetljiva, ali i tvrdoglava. Sjećam se kad je imala deset godina i odbila obući haljinu za školsku priredbu jer joj nije bila udobna. Tada sam joj popustila, ali sada… sada nisam znala što da radim.
“Znaš li ti što će ljudi reći? Što će reći tvoja svekrva? Što će reći naši iz Bosne?”
Lana je uzdahnula. “Mama, nije me briga što će reći ljudi. Ja više ne mogu živjeti u laži. Ivan i ja smo stranci pod istim krovom. On je dobar čovjek, ali nije moj čovjek.”
U meni se borila ljutnja i tuga. Kako može tako lako odbaciti sve ono za što sam se ja cijeli život borila? Zar nije vidjela koliko sam žrtvovala da bi ona imala sve? Zar nije shvatila koliko boli kad te ljudi ogovaraju iza leđa?
Te noći nisam mogla spavati. Zoran je hrkao pored mene, a ja sam zurila u strop i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se kako smo 1992. bježali iz Sarajeva s jednim koferom i dvoje male djece. Kako sam radila dva posla da bi Lana mogla studirati. Kako sam šutjela kad bi Zoran kasnio iz kafane jer sam vjerovala da tako treba biti.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Lana je izbjegavala Ivana, a ja sam pokušavala glumiti normalnost pred unukom Leonom. Ivan je dolazio kasno s posla i šutio za stolom.
Jedne večeri, dok smo prale suđe, Lana mi je tiho rekla: “Mama, znam da ti je teško ovo prihvatiti. Ali ja ne želim završiti kao ti. Ne želim cijeli život šutjeti i trpjeti samo zato što to društvo očekuje od mene.”
Osjetila sam kako me nešto steže u prsima. “A što ako pogriješiš? Što ako ti bude još gore?”
“Možda hoće, možda neće. Ali barem ću znati da sam pokušala biti sretna na svoj način.” Pogledala me molećivo. “Mama, molim te… podrži me.”
Nisam znala što reći. S jedne strane, željela sam joj sreću više od svega na svijetu. S druge strane, osjećala sam se kao da gubim dio sebe ako popustim.
Nekoliko dana kasnije nazvala me moja sestra Amra iz Sarajeva.
“Čujem da Lana hoće razvod? Šta vam fali? Kod nas žene trpe gore stvari pa nikome ništa!”
“Amra, nije to tako jednostavno…”
“Ma pusti ti nju! Razmažena generacija! Mi smo znale šta znači porodica!”
Spustila sam slušalicu osjećajući se još gore. Svi oko mene su imali mišljenje, ali nitko nije znao kako je meni.
Jedne subote Lana je spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Maje. Leon je plakao za mamom, a Ivan je sjedio na balkonu i pušio cigaretu za cigaretom.
Te noći sjela sam pored Zorana i prvi put nakon dugo vremena otvoreno razgovarala s njim.
“Zorane, jesi li ti ikad bio stvarno sretan sa mnom?”
Pogledao me iznenađeno. “Što ti je sad? Pa znaš da te volim…”
“Ali jesi li bio sretan? Ili si samo trpio jer si mislio da tako treba?”
Zoran je šutio dugo vremena. “Ne znam… Možda smo oboje samo radili ono što su nas učili naši roditelji.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala.
Sljedećeg jutra otišla sam kod Lane. Pronašla sam je kako sjedi na podu sobe kod Maje i plače.
Sjela sam pored nje i zagrlila je.
“Lana… Ako misliš da ćeš biti sretnija sama nego s Ivanom… imaš moju podršku. Samo nemoj zaboraviti da sreća nije uvijek tamo gdje je tražimo.” Suze su mi klizile niz lice.
Lana me čvrsto zagrlila. “Hvala ti, mama… To mi najviše znači.”
Danas još uvijek ne znam jesam li donijela pravu odluku kao majka. Ali jedno znam – ljubav prema djetetu veća je od svih tradicija i očekivanja društva.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene s Balkana predugo šutjele zbog tuđih očekivanja? I hoće li naša djeca imati hrabrosti živjeti svoj život bez okova savršenstva?