Odbio sam oženiti djevojku koju sam zavio u crno – otac je odlučio umjesto mene
“Dario, jesi li ti normalan?” otac je vikao, lice mu je bilo crveno kao paprika. “Nisi više dijete! Ako si mogao napraviti dijete, možeš ga i odgajati!”
Stajao sam nasred dnevnog boravka, ruke su mi se tresle. Lana je sjedila na rubu kauča, oči su joj bile pune suza, ali nije rekla ni riječ. Majka je stajala kraj prozora, gledala van kao da će joj odgovor doći s kišom koja je lupkala po staklu.
“Ne želim se ženiti, tata. Imam 22 godine. Nisam spreman. Niti Lana to želi, pričali smo o tome,” pokušao sam objasniti, ali riječi su mi zvučale slabo čak i meni samome.
Otac je odmahnuo rukom. “Sramota! U moje vrijeme…”
“U tvoje vrijeme nije bilo ni Instagrama ni ovih gluposti!” prekinuo sam ga, ali odmah sam požalio. Pogledao me kao da sam ga pljunuo.
Majka je tiho progovorila: “Možda Dario ima pravo. Možda nije rješenje odmah brak… Možda možemo pomoći na drugi način.”
Otac se okrenuo prema njoj: “Ti si ga razmazila! Zato i jest ovakav! U ovoj kući se zna red! Ako nećeš biti čovjek, ja ću biti!”
Lana je tada ustala. “Gospodine Ivane, ja ne želim nikoga tjerati na nešto što ne želi. Dario i ja ćemo se dogovoriti sami.”
Ali otac nije slušao. Izašao je iz sobe, zalupio vratima tako jako da su slike na zidu zadrhtale.
Te noći nisam mogao spavati. Sjećam se kako sam gledao u strop i razmišljao o svemu što sam napravio, o svemu što me čeka. Lana mi je poslala poruku: “Ne brini, bit će sve u redu. Volim te.” Nisam znao što da joj odgovorim.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao žica na gitari. Otac nije razgovarao sa mnom, samo bi me pogledao ispod obrva kad bi prolazio kraj mene. Majka mi je donosila kavu u sobu i tiho šaptala: “Samo budi strpljiv. Proći će ga.”
Ali nije prošlo. Jednog popodneva, dok sam sjedio s Lanom u parku kod Miljacke, zazvonio mi je mobitel. Bio je to otac.
“Dario, dođi kući odmah. Imaš goste.”
Kad sam stigao, Lana je već bila tamo, a s njom i njezina majka, gospođa Jasmina. Svi su sjedili za stolom kao na nekoj sudskoj raspravi.
Otac je počeo: “Dogovorili smo se s Jasminom. Vjenčanje će biti za mjesec dana. Sve ćemo srediti, nema više rasprave.”
Lana me pogledala očima punim straha i tuge. “Dario…”
“Ne!” viknuo sam iznenada, glas mi je odjeknuo kroz cijelu kuću. “Neću se ženiti zato što vi to želite! To je moj život!”
Otac je ustao, ruke su mu drhtale od bijesa. “Ako izađeš sad iz ove kuće, nemoj se vraćati!”
Majka je počela plakati. Lana je ustala i povukla me za ruku: “Idemo van.”
Izašli smo na kišu, bez kišobrana, bez plana, bez ičega osim jedno drugo.
Te noći prespavali smo kod njezine prijateljice Mirele u Sarajevu. Lana je šutjela cijelu večer. Ja sam sjedio na podu i gledao kroz prozor u svjetla grada.
“Što ćemo sad?” pitala me tiho.
“Ne znam… Ali znam da ne želim živjeti po tuđim pravilima. Ne želim biti nesretan cijeli život samo zato što drugi misle da tako treba biti.”
Lana je klimnula glavom, ali suze su joj tekle niz lice.
Sljedećih tjedana tražili smo stan, posao, bilo kakvu sigurnost za nas i dijete koje dolazi. Bilo je dana kad nismo imali ni za kruh ni za mlijeko. Lana je povraćala svako jutro, a ja sam radio noćne smjene u pekari kod Nedima.
Jedne večeri došao sam kući i zatekao Lanu kako sjedi na podu s pismom u ruci.
“Mama mi piše da me otac traži… Kaže da mu nedostajem.” Glas joj je bio slomljen.
Nisam znao što da kažem. I meni su roditelji nedostajali, ali ponos mi nije dao da ih nazovem.
Prošlo je nekoliko mjeseci. Lana je rodila djevojčicu – dali smo joj ime Ema. Kad sam prvi put držao Emu u naručju, shvatio sam koliko sam bio dijete dok nisam postao otac.
Jednog dana zazvonio mi je mobitel – bio je to tata.
“Dario… možemo li razgovarati?”
Sastali smo se u malom kafiću kod Baščaršije. Otac je izgledao starije nego prije.
“Nisam bio u pravu,” rekao je tiho. “Htio sam najbolje za tebe… ali nisam znao kako drugačije nego onako kako su mene učili.” Pogledao me u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Tata… oprosti što sam otišao tako naglo… Ali nisam mogao drukčije.”
Zagrlio me tada prvi put otkad sam bio dijete.
Danas Lana i ja živimo skromno, ali sretno. Ema raste okružena ljubavlju oba roditelja – i baka i djedova koji su naučili prihvatiti naše odluke.
Ponekad se pitam: Jesam li bio kukavica ili hrabar što sam odbio brak pod pritiskom? Je li bolje slušati srce ili tradiciju? Što biste vi napravili na mom mjestu?