Obitelj koju nikad nisam imala – Weronikina priča
“Opet si ostavila sudoper pun suđa, Weronika! Kako misliš da ćeš tako voditi kuću?” Glas moje svekrve Ružice odjekivao je kroz stan dok sam još skidala cipele u hodniku. Ruke su mi drhtale od umora, ali i od bijesa koji se skupljao danima. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam se vratila s posla, a već sam osjećala kako mi se grlo steže.
“Ružice, molim vas, rekla sam vam da ne dolazite bez najave…” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. Ona me pogledala onim svojim pogledom koji ne trpi prigovor, kao da sam joj kćer koju treba naučiti pameti.
“Ovo je kuća moga sina, Weronika. Neću valjda čekati tvoje dopuštenje da dođem pomoći!”
Pomoći? Pomoć je bila zadnje što sam osjećala. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu, kao netko tko nikada neće biti dovoljno dobar za njezina sina. A Ivan… Ivan je uvijek bio negdje između nas, nesposoban izabrati stranu. Kad bih mu spomenula Ružicu, samo bi slegnuo ramenima: “Znaš kakva je moja mama. Pusti je, proći će.”
Ali nije prolazilo. Svaki tjedan ista priča: Ružica bi došla nenajavljeno, premetala po mojim stvarima, kritizirala način na koji kuham, perem rublje, čak i kako slažem ručnike. Ponekad bih je zatekla kako prelistava moje bilježnice ili otvara ladice u spavaćoj sobi. Osjećala sam se ogoljeno, kao da nemam pravo na privatnost.
Jedne večeri, kad sam mislila da ću napokon imati mir, Ružica je opet došla. Ovog puta s vrećicom punom hrane i novim zavjesama za kuhinju.
“Ove tvoje su već požutjele. Trebaš češće prati!” rekla je dok ih je vješala bez da me išta pitala.
“Ružice, molim vas… Ovo je moj dom. Želim sama birati kako će izgledati.”
Okrenula se prema meni s osmijehom koji nije dosezao oči.
“Tvoj dom? Weronika, ti si ovdje zbog Ivana. Sve što imaš duguješ njemu. Da nije njega, gdje bi bila?”
Te riječi su me pogodile jače nego što bih htjela priznati. Sjetila sam se svog djetinjstva u malom stanu u Sarajevu, gdje su roditelji stalno radili i nikad nisu imali vremena za mene. Oduvijek sam sanjala o toploj obitelji, o mjestu gdje ću biti voljena i prihvaćena. Kad sam upoznala Ivana i preselila se u Zagreb, mislila sam da ću to napokon pronaći.
Ali umjesto toga, osjećala sam se još usamljenije. Ivanova obitelj bila je velika i glasna, ali nikad nisam bila njihova. Uvijek “ona iz Bosne”, uvijek netko tko ne zna dovoljno dobro kuhati sarme ili peći pitu kao Ružica. Čak i kad bih pokušala pričati o svom poslu – radim kao medicinska sestra na hitnoj – Ružica bi samo odmahnula rukom: “Ma to ti nije pravi posao za ženu. Trebaš biti doma s djecom!”
A djece nije bilo. Godinama smo pokušavali, ali svaki mjesec završavao je suzama i tišinom između mene i Ivana. Ružica nikad nije propustila priliku da me podsjeti na to.
“Možda bi trebala manje raditi i više se brinuti o sebi… Znaš, žene koje puno rade često ne mogu zatrudnjeti,” šapnula mi je jednom dok smo pile kavu.
Te večeri kad je došla s novim zavjesama, nešto u meni je puklo. Nisam više mogla šutjeti.
“Dosta! Ovo više nije vaša kuća! Ne možete dolaziti kad god poželite i ponašati se kao da ja ne postojim! Ivan i ja smo obitelj!”
Ružica me gledala kao da sam poludjela.
“Weronika, ne budi drska! Ja samo želim najbolje za svog sina!”
“A za mene? Što želite za mene?”
Tišina. Ivan je ušao u kuhinju taman kad su mi suze krenule niz lice.
“Što se događa?” pitao je zbunjeno.
“Tvoja mama opet…” počela sam, ali Ružica ga je prekinula:
“Samo joj pokušavam pomoći, a ona viče na mene!”
Ivan me pogledao umorno.
“Weronika, molim te… Ne možemo sad ovo. Mama je samo htjela pomoći.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Bila sam sama protiv svih.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam budna i razmišljala o svemu što sam prošla otkad sam došla ovdje – o svim sitnim poniženjima, o osjećaju da nikad neću biti dovoljno dobra. Poželjela sam nazvati mamu u Sarajevo, ali znala sam da bi samo rekla: “Trpi dijete, takav je život.” Ali ja više nisam htjela trpjeti.
Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod prijateljice Lejle.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam joj kroz suze.
Lejla me zagrlila.
“Weronika, imaš pravo na svoj mir. Nisi dužna nikome ništa osim sebi.”
Tih nekoliko dana kod Lejle bilo mi je kao predah od svega – od Ružice, od Ivana, od stalnog osjećaja krivnje što nisam ono što drugi očekuju od mene. Počela sam razmišljati o tome što zapravo želim. Želim li ostati u braku gdje me nitko ne vidi? Želim li cijeli život biti gost u vlastitom domu?
Kad sam se vratila kući, Ivan me čekao u dnevnoj sobi.
“Weronika… Mama neće više dolaziti bez najave. Obećavam ti to,” rekao je tiho.
Gledala sam ga dugo.
“Ivan, nije stvar samo u tvojoj mami. Stvar je u nama. Ja želim obitelj koja će me prihvatiti onakvu kakva jesam. Želim dom gdje ću biti svoja. Možeš li mi to dati?”
Nije odgovorio odmah. Možda ni on nije znao odgovor.
Danas još uvijek tražim svoje mjesto pod suncem – možda ću ga pronaći ovdje, možda negdje drugdje. Ali jedno znam: više neću pristajati na manje od onoga što zaslužujem.
Pitam vas – koliko nas još šuti zbog mira u kući? Koliko nas još trpi tuđu volju samo zato što želimo biti voljeni?