Obećanje koje je razdvojilo braću: Priča o novcu, obitelji i neizrečenim riječima
“Ne mogu vjerovati da opet pričamo o tome!” viknuo je Ivan, moj mlađi brat, dok je lupio šakom o stol. Sjedili smo u kuhinji naše majke, a zrak je bio težak od neizgovorenih riječi. “Mama je rekla da će mi dati novac za auto, a ti si tada rekla da ti ne treba!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Prije tri godine, kad je mama prodala stan u Sarajevu i preselila kod mene u Zagreb, podijelila je novac na način koji mi tada nije smetao. “Obećala sam tvom bratu novac za auto. Vi se dogovorite,” rekla je tada, kao da je riječ o podjeli keksa, a ne o deset tisuća eura. Ja sam bila sretno udana, bez djece, s mužem koji je imao dobar posao. Ivan je bio student, stalno na rubu financijske propasti.
“Tada mi nije trebalo!” povikala sam sada, osjećajući kako mi glas podrhtava. “Ali sada imam dijete, muž mi je ostao bez posla, a ti voziš novi Golf!”
Ivan je slegnuo ramenima. “Nije moj problem što si ti sada u problemima. Mogla si tada uzeti svoj dio.”
Mama je sjedila za stolom, šutjela i gledala kroz prozor. Znala sam da joj je teško, ali nisam mogla više šutjeti. “Mama, zar ti nije žao što si nas ovako posvađala? Zar nisi mogla biti pravednija?”
Pogledala me umorno. “Djeco, nisam znala da će život ovako ispasti. Tada ste oboje rekli da vam ne treba. Ivan je bio uporan, ti si bila zadovoljna. Nisam htjela birati strane.”
Sjetila sam se tog dana kad smo sjedili u dnevnoj sobi i mama je izvadila omotnicu s novcem. “Ivane, evo ti za auto. Ana, ako ti zatreba nešto, reci.” Ja sam tada samo odmahnula rukom. “Ne treba mi ništa, mama. Mi smo dobro.” Nisam znala koliko će se toga promijeniti.
Tri godine kasnije, moj muž Dario ostao je bez posla u banci nakon što su zatvorili podružnicu u našem kvartu. Ja sam na porodiljnom s našom malom Lanom, a računi se gomilaju. Ivan radi u IT firmi u Mostaru i vozi auto koji je mama platila.
“Znaš li koliko me boli kad vidim kako se ponašate?” pitala sam mamu tiho. “Kao da smo neprijatelji zbog novca koji si ti podijelila kako si htjela.”
Ivan je ustao i krenuo prema vratima. “Neću više slušati ovo. Ako hoćeš novac, prodaj svoj auto pa kupi nešto jeftinije!”
“Nije stvar u autu!” povikala sam za njim. “Stvar je u tome što si uvijek bio važniji! Mama ti uvijek sve daje!”
Vrata su zalupila. Ostala sam sjediti s mamom u tišini.
“Ana…” počela je mama tiho. “Znaš da te volim jednako kao i njega. Samo… uvijek si bila snažnija, nisi tražila ništa. Ivan je uvijek bio slabiji…”
Osjetila sam suze na obrazima. “A što ako više nisam snažna? Što ako sada trebam pomoć? Hoćeš li mi tada pomoći ili ćeš opet reći ‘dogovorite se’?”
Mama je šutjela.
Te noći nisam mogla spavati. Dario me zagrlio dok sam plakala u krevetu.
“Znaš što?” rekao je nježno. “Nije stvar u novcu. Stvar je u tome što želiš osjećaj da te netko vidi i čuje. Da te mama podrži kao što podržava Ivana.”
Zagrlila sam ga jače.
Sljedećih dana izbjegavala sam mamu i Ivana. Osjećala sam se izdano i usamljeno, kao da više nemam obitelj kakvu sam imala prije.
Jednog popodneva mama me nazvala.
“Ana, možemo li popiti kavu? Moramo razgovarati.”
Sjele smo u mali kafić blizu mog stana. Mama je izgledala starije nego ikad.
“Znam da sam pogriješila,” rekla je tiho. “Nisam znala kako drugačije postupiti. Mislila sam da ćeš uvijek biti dobro jer si uvijek bila jaka… Ali sada vidim da sam te povrijedila.”
Pogledala sam je kroz suze.
“Ne tražim novac, mama,” rekla sam iskreno. “Samo želim znati da sam ti jednako važna kao i Ivan.”
Mama me zagrlila prvi put nakon dugo vremena.
“Jesi, Ana. Oprosti mi…”
Ali oprost nije izbrisao gorčinu ni osjećaj nepravde koji me pratio svaki put kad bih vidjela Ivanov auto ili čula kako mama priča o njemu s ponosom.
Ponekad se pitam: Je li moguće ikada ispraviti stare nepravde među braćom i sestrama? Ili nas roditeljske odluke zauvijek obilježe?