Nikada Nećeš Određivati Moj Život: Priča Jedne Svekrve

“Nikada nećeš određivati moj život!” viknula je Lejla, tresući se od bijesa nasred dnevnog boravka. Njene oči su gorjele, a moj sin Ivan stajao je između nas, zbunjen i slomljen. U tom trenutku, osjetila sam kako mi srce puca po tisućiti put otkako sam ostala sama na ovom svijetu.

Sjećam se tog dana kao da je jučer bio. Kiša je padala po prozorima našeg stana u Sarajevu, a ja sam sjedila za stolom s Ivanom, tada još dječakom od deset godina. Njegov otac, moj muž Dario, poginuo je prije samo tri mjeseca. Sjećam se kako sam mu pokušavala objasniti da tata više nikada neće doći kući. “Mama, hoće li tata doći za Bajram?” pitao me tada, a ja nisam imala snage odgovoriti.

Od tog dana, Ivan je postao smisao mog života. Sve što sam radila, radila sam za njega. Radila sam dva posla – danju u knjižari, noću čistila urede. Nije bilo lako, ali nisam se žalila. Svaka njegova petica bila je moja pobjeda. Svaki njegov osmijeh bio je moj spas.

Godine su prolazile. Ivan je završio fakultet u Zagrebu, a ja sam bila ponosna kao nijedna majka na svijetu. Kad mi je prvi put spomenuo Lejlu, djevojku iz Mostara koju je upoznao na fakultetu, osjetila sam trnce u stomaku – mješavinu ponosa i straha. “Mama, Lejla je divna. Znaš kako lijepo kuha burek!” smijao se Ivan dok mi je pokazivao njene slike na mobitelu.

Prvi put kad sam upoznala Lejlu, bila je tiha i povučena. Nisam znala što da mislim o njoj. Bila je lijepa, ali nekako hladna prema meni. Trudila sam se biti ljubazna, ali osjećala sam da me gleda kao stranca. “Drago mi je što smo se upoznale,” rekla mi je tada, ali njen pogled nije pratio riječi.

Kad su odlučili vjenčati se, osjećala sam ponos, ali i tjeskobu. Bojala sam se da ću izgubiti sina. “Mama, Lejla i ja ćemo živjeti kod tebe dok ne skupimo za svoj stan,” rekao mi je Ivan. Pristala sam bez razmišljanja – željela sam ih imati blizu sebe.

Prvih nekoliko mjeseci sve je bilo u redu. Lejla je kuhala, čistila i bila pristojna. Ali s vremenom su počele sitne trzavice. “Zašto uvijek moraš znati gdje idemo?” pitala bi me kad bih ih zamolila da mi kažu kad će se vratiti kući. “Samo brinem,” odgovarala bih tiho.

Jedne večeri, dok smo sjedile same u kuhinji, Lejla mi je rekla: “Znate li vi da Ivan ima 28 godina? Ne mora vam svaki put polagati račune.” Osjetila sam kako mi krv navire u lice. “Ja sam ga sama odgojila! Sve što ima – ima zahvaljujući meni!” viknula sam, ne prepoznajući vlastiti glas.

Ivan je sve više šutio. Povlačio se u sebe kad bismo se Lejla i ja posvađale. Počeo je kasno dolaziti kući s posla, izbjegavao zajedničke večere. Jedne noći čula sam ih kako se svađaju u sobi:

“Ivan, ne mogu više ovako! Tvoja mama stalno ulazi u našu sobu bez kucanja!”
“Lejla, ona samo želi pomoći…”
“Ne želim pomoć! Želim svoj mir!”

Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Počela sam preispitivati samu sebe – jesam li stvarno previše kontrolirala Ivana? Jesam li ga gušila svojom brigom?

Jednog jutra pronašla sam poruku na stolu: “Mama, Lejla i ja selimo u podstanarski stan. Volimo te, ali trebamo svoj prostor.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši po drugi put u životu. Sjedila sam satima za stolom, zureći u prazno.

Prolazili su tjedni bez poziva i poruka. Kad bi me netko pitao za Ivana i Lejlu, samo bih slegnula ramenima i promijenila temu. Počela sam osjećati prazninu koju ništa nije moglo ispuniti.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bio je to Ivan.

“Mama… možemo doći na ručak?”

Srce mi je zaigralo od sreće i straha istovremeno. Pripremala sam sarme cijelu noć, želeći da sve bude savršeno.

Kad su došli, Lejla je bila trudna. Sjela je za stol i tiho rekla: “Znam da vam nije lako pustiti ga… ali morate vjerovati da ga volim isto kao vi.” Pogledala me ravno u oči prvi put otkako smo se upoznale.

Nisam znala što reći. Suze su mi krenule niz lice.

“Samo želim da budete sretni,” prošaptala sam.

Lejla me tada prvi put zagrlila.

Danas često razmišljam o svemu što se dogodilo. Jesam li pogriješila što sam toliko željela kontrolirati Ivanov život? Je li ljubav uvijek opravdanje za miješanje u tuđe odluke?

Možda svaka majka mora naučiti pustiti svoje dijete da leti – čak i kad srce vrišti od straha.

Što vi mislite – gdje završava briga, a počinje kontrola? Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi i slobode?