Nikad se nisam udala: Dok smo planirali svadbu, moj zaručnik i njegova majka su spašavali svoju kuću

“Ivana, jesi li sigurna da želiš ovu haljinu?” pitala me mama dok sam stajala pred ogledalom u salonu vjenčanica. Srce mi je lupalo od uzbuđenja, ali u isto vrijeme osjećala sam neku nelagodu, kao da nešto nije u redu. “Mislim da je ova prava, mama. Vidi kako mi stoji!” nasmiješila sam se, pokušavajući odagnati taj čudan osjećaj.

Moja sestra Ana je već listala kataloge za cvijeće, a tata je iz auta nosio kutije s pozivnicama. Sve je bilo spremno za svadbu iz snova. Dario i ja smo zajedno šest godina, upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu. On je iz Osijeka, ja iz malog mjesta kraj Zadra. Naša ljubav je bila poput onih iz filmova – barem sam tako mislila.

“Jesi li razgovarala s Dariom danas?” upitala me Ana dok smo sjedile na kavi nakon probe haljine.

“Nisam, rekao je da ima nešto važno s mamom riješiti. Zvučao je napeto…” odgovorila sam, osjećajući kako mi se knedla stvara u grlu.

Dario je bio vezan za svoju majku, gospođu Mariju. Otac mu je preminuo prije nekoliko godina i ona mu je bila sve. Uvijek sam poštovala tu njihovu bliskost, ali ponekad sam osjećala da me drži na distanci.

Te večeri, dok sam slagala popis gostiju, stigla mi je poruka od Darija: “Moramo razgovarati. Sutra navečer kod mene. Molim te, nemoj ništa pitati do tada.”

Noć sam provela budna, vrteći scenarije po glavi. Je li se predomislio? Je li nešto sa zdravljem? Ili… možda ima drugu? Srce mi je bilo teško kao kamen.

Sutradan sam došla kod njega ranije nego što smo se dogovorili. Vrata mi je otvorila njegova majka, blijeda i umorna.

“Ivana, drago mi je što si došla. Dario je u sobi. Možda bi trebala sjesti prije nego što razgovarate,” rekla je tiho.

Ušla sam u dnevni boravak gdje je Dario sjedio pogrbljen, glave u rukama.

“Ivana… oprosti što ti nisam ranije rekao. Nisam znao kako…” počeo je, glas mu je drhtao.

“Dario, što se događa? Jesi li bolestan? Ili… imaš drugu?” izletjelo mi je.

“Ne! Nije to… Ivana, naša kuća ide na ovrhu. Mama i ja smo mjesecima pokušavali riješiti dugove koje je tata ostavio. Banka nam je dala još mjesec dana da skupimo novac ili gubimo sve. Nisam ti htio reći jer si toliko uzbuđena oko svadbe… Nisam htio da brineš.”

Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica. “Znači… dok smo svi planirali svadbu, vi ste pokušavali spasiti kuću? Zašto mi nisi rekao? Mi smo tim!”

Dario je šutio, a njegova majka je tiho plakala u kuhinji.

“Nisam htio da te opterećujem. Znaš kakva si – odmah bi htjela pomoći, a ovo nije tvoj teret…” rekao je tiho.

“Ali sad jest! Zar stvarno misliš da mogu nastaviti planirati vjenčanje dok vi možda ostajete bez doma? Kako si to zamislio?”

Nastupila je tišina koju su prekidali samo jecaji njegove majke. U meni se miješala ljutnja i tuga. Osjećala sam se izdano – ne zato što su imali probleme, nego zato što su me isključili iz svog života baš kad smo trebali biti najbliži.

Sljedećih dana sve se promijenilo. Mama me ispitivala zašto sam potištena, Ana je primijetila da ne odgovaram na poruke o svadbi. Nisam imala snage reći istinu.

Dario i ja smo se viđali svaki dan, ali više nismo pričali o svadbi. On je bio zaokupljen papirima i razgovorima s odvjetnicima, a ja sam se osjećala kao duh u vlastitom životu.

Jedne večeri došao je kod mene doma. Sjeo je za kuhinjski stol gdje su još uvijek stajale pozivnice s našim imenima.

“Ivana… mislim da moramo odgoditi vjenčanje. Ne mogu ti ovo priuštiti sada. Ne znam ni gdje ću živjeti za mjesec dana…”

Pogledala sam ga kroz suze: “Dario, nije mi stalo do svadbe ako tebe nema. Ali boli me što si mislio da me moraš štititi od istine. Zar stvarno misliš da bih te ostavila zbog novca?”

On je šutio, a ja sam znala da nema odgovora koji bi mogao popraviti ono što se slomilo među nama.

Tjedni su prolazili. Njihova kuća je otišla na dražbu, Marija se preselila kod sestre u Slavoniju, a Dario u podstanarski stan s cimerom iz srednje škole. Naša veza više nije bila ista – povjerenje koje smo gradili godinama nestalo je u jednoj noći.

Mama me tješila: “Ivana, nisi ti kriva što ljudi skrivaju svoje boli. Neki jednostavno ne znaju drugačije.” Ana mi je predložila da otputujemo na more, ali ja nisam mogla pobjeći od osjećaja praznine.

Dario i ja smo se rastali bez velikih riječi – samo pogledom punim tuge i neizrečenih pitanja.

Danas imam 27 godina i još uvijek nisam udana. Ljudi često pitaju što se dogodilo s mojom svadbom iz snova. Samo se nasmiješim i kažem: “Nekad ljubav nije dovoljna ako nema povjerenja.” Ali ponekad se pitam – jesam li trebala više boriti za nas ili sam napravila pravu stvar što sam otišla?

Što vi mislite – može li ljubav preživjeti kad nestane povjerenja ili su neke rane jednostavno preduboke?