Neću patiti zbog dugova tvojih roditelja – Kako je bolest moje majke uništila moj brak
“Neću više! Neću patiti zbog dugova tvojih roditelja!” vikao je Dario, tresući glavom dok je stajao nasred naše male kuhinje u Novom Zagrebu. Ruke su mu drhtale, a oči bile pune bijesa i umora. Ja sam stajala nasuprot njemu, stežući mobitel u ruci, još uvijek osjećajući težinu majčinog glasa s druge strane linije: “Ana, molim te, ne znam više što da radim… Liječnici kažu da moram na operaciju, ali nemamo novca.”
Srce mi je pucalo na pola. Gledala sam Darija, čovjeka kojeg sam voljela, ali i čovjeka koji nije mogao razumjeti moju bol. “To je moja mama, Dario! Ne mogu je pustiti da pati!” glas mi je bio promukao od suza koje sam pokušavala zadržati. On je samo odmahnuo glavom i sjeo za stol, zakopavši lice u dlanove.
“Ana, već smo im dali sve što smo mogli. Tvoj otac je izgubio posao prije dvije godine, tvoja sestra Ivana još uvijek studira u Sarajevu i šaljemo joj novac svaki mjesec. Sad još i ovo? Koliko još? Kada će biti dosta?”
Nisam imala odgovor. Znala sam da smo već nekoliko puta kasnili s ratom za stan, da su računi čekali na polici, ali kako da okrenem leđa vlastitoj majci? Sjećam se dana kada sam kao djevojčica trčala kroz blatnjave ulice malog sela kod Bjelovara, a ona me nosila na leđima kad bih pala i razderala koljena. Sada je ona ta koja treba mene.
Dario je ustao i počeo hodati po stanu. “Znaš li koliko sam radio prekovremeno prošli mjesec? Znaš li koliko sam umoran? I sve to da bi tvoja obitelj opet došla po još!”
“To nije fer!” viknula sam. “Oni nisu tražili da mama oboli! Nisu birali ovu sudbinu!”
Tišina je pala među nama. Osjećala sam kako se zidovi stana skupljaju oko mene, gušeći me. U tom trenutku zazvonio je mobitel – Ivana. “Ana, mama je loše… Liječnici kažu da mora na operaciju što prije. Tata ne zna što da radi. Možeš li ti nešto?”
Glas mi je drhtao dok sam odgovarala: “Pokušat ću, Ivana… Pokušat ću sve.”
Dario me gledao s nevjericom. “Ne možeš ih spasiti, Ana. Ne možeš spasiti cijeli svijet! A ja više ne mogu gledati kako propadamo zbog tuđih grešaka!”
Nisam spavala te noći. Ležala sam budna, slušajući Darijevo teško disanje dok je spavao okrenut leđima. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva, majčin osmijeh, njezine ruke koje su me grlile kad bih imala noćne more. Nisam mogla zamisliti život bez nje.
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Dario je šutio, izbjegavao me, a ja sam skupljala novac gdje god sam mogla – prodala sam zlatni lančić koji mi je baka ostavila, posudila od prijateljice Mirele iz ureda, čak sam razmišljala da dignem kredit na svoje ime.
Jedne večeri, dok smo večerali u tišini, Dario je odložio vilicu i pogledao me ravno u oči: “Ako pošalješ još jednu kunu tvojoj obitelji, ja odlazim. Ovo više nije brak nego bankomat za tvoje roditelje.”
Osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši pod nogama. “Zar ti stvarno misliš da biram između tebe i njih? Zar misliš da mi nije teško?”
On je samo slegnuo ramenima: “Ja više ne mogu ovako.”
Te noći sam donijela odluku. Poslala sam novac Ivani za maminu operaciju. Nisam mogla drugačije – osjećala bih se kao izdajica vlastite krvi.
Kad je Dario saznao, spakirao je stvari i otišao kod svog brata u Dubravu. Nije se ni osvrnuo.
Ostala sam sama u stanu koji smo zajedno uređivali, među zidovima koji su još mirisali na njegov parfem i smijeh iz boljih dana. Majka je preživjela operaciju, ali naš brak nije.
Tjednima nakon toga osjećala sam se kao da hodam kroz maglu – na poslu nisam mogla pratiti razgovore kolega, kod kuće su me gušile tišina i prazni ormari. Jedino što me držalo bilo je povremeno pismo od mame: “Draga Ana, znam koliko si žrtvovala zbog mene… Nikada ti to neću moći vratiti…”
Jednog popodneva srela sam Darija na tržnici Dolac. Bio je s prijateljem iz djetinjstva, Ivanom. Pogledao me kratko i okrenuo glavu. Osjetila sam knedlu u grlu.
Mjeseci su prolazili. Naučila sam živjeti sama – naučila sam kuhati za jednu osobu, štedjeti svaku kunu i nositi se s osudama susjeda: “Vidi je, muž joj otišao zbog njenih roditelja…”
Ali kad god bih pogledala majku kako sjedi u dvorištu ispred naše stare kuće kod Bjelovara, znala sam da nisam pogriješila.
Ponekad se pitam – jesam li mogla drugačije? Jesam li trebala birati muža umjesto svoje obitelji? Ili možda ljubav ne bi trebala imati ovakve granice?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko biste išli za one koje volite?