Ne još jedna soba za moju svekrvu: Kuća, borba i granice ljubavi
“Ne, Ružice, ne možemo imati još jednu sobu samo za vas!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala Ivana kako bespomoćno stoji između nas. Njegove oči su bježale s jednog lica na drugo, kao da traži spas, ali spas nije dolazio. U toj maloj agenciji za nekretnine u centru Zagreba, osjećala sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi.
Ružica je stajala ispred mene, ruku prekriženih na prsima, s onim poznatim izrazom lica koji je značio da neće odustati. “Draga, znaš da sam ja sama. Šta ti smeta jedna soba više? Pa kad dođem iz Osijeka, da imam gdje prespavati. Ipak sam ja Ivanova majka!”
Ivan je pokušao ublažiti situaciju: “Ajde, Ana, možda stvarno možemo naći nešto malo veće…”
“Ivan, mi jedva imamo za kredit za dvosoban stan!” prekinula sam ga, osjećajući kako mi suze naviru. “Ne mogu više! Svaki put kad pokušamo nešto napraviti za nas dvoje, uvijek netko drugi ima veće pravo!”
Sjećam se kad smo prvi put počeli razmišljati o kupnji stana. Bili smo puni nade, sanjali smo o malom balkonu s pogledom na grad, o mirnim večerima uz vino i smijeh. Ali čim smo spomenuli Ružici da gledamo stanove, ona je počela s prijedlozima: “A gdje će biti moja soba? A što ako dođe tvoja sestra iz Njemačke? A gdje ćeš staviti goste?” Odjednom je naš dom postao projekt za cijelu familiju.
Moji roditelji iz Bihaća nisu se miješali. Tata bi samo rekao: “Sine, gledaj da ti bude dobro s mužem. Ostalo će doći.” Ali Ružica… ona je uvijek bila tu. Kad sam rodila Luku, ona je došla i ostala tri mjeseca. Pomagala je, ali i stalno prigovarala: “Zašto ne kuhaš ovako? Zašto Luka nema kapicu? Ivan voli ovakvu juhu!” Osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.
Jedne večeri, kad smo se vratili iz razgledavanja još jednog stana – premalenog za Ružičine standarde – sjeli smo u autu. Ivan je šutio. Ja sam gledala kroz prozor i osjećala kako mi se grlo steže.
“Znaš li koliko me boli što ne mogu biti sretna zbog ovog koraka?” prošaptala sam.
Ivan je uzdahnuo: “Znam. Ali ona je sama otkad je tata umro. Bojim se da će se slomiti ako joj kažem ne.”
“A što ako se ja slomim?” pitala sam ga tiho.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala otkad sam ušla u ovu obitelj. Sjetila sam se svog posla u školi koji sam napustila kad smo se preselili zbog Ivanovog posla. Sjetila sam se prijateljica koje su me zvale na kavu, a ja nisam imala vremena jer je Ružica uvijek imala neki plan za nas.
Sljedeći dan, dok sam kuhala ručak, Luka je trčkarao po stanu i pjevao pjesmice iz vrtića. Pogledala sam ga i shvatila – ne želim da moje dijete odrasta u kući gdje nitko nije sretan.
Kad je Ivan došao kući, sjeli smo za stol. “Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
“Znam,” rekao je tiho.
“Ivan, volim te. Ali ne mogu više živjeti po tuđim pravilima. Ako želiš da tvoja mama ima svoju sobu kod nas, reci mi odmah. Onda ću ja tražiti svoj put negdje drugdje.”
Vidjela sam kako mu lice blijedi. “Nemoj tako govoriti… Ne želim te izgubiti. Samo… teško mi je reći joj ne.”
“Znam da ti je teško. Ali meni je još teže kad vidim da nikad nismo prioritet jedno drugome. Ako sad popustimo, popuštat ćemo cijeli život.”
Sutradan smo otišli kod Ružice na ručak. Skuhala je sarme i napravila kolač od maka koji Ivan obožava. Kad smo sjeli za stol, Ivan je uhvatio moju ruku ispod stola.
“Mama,” započeo je tiho, “Ana i ja smo odlučili kupiti dvosoban stan. Ne možemo si priuštiti veći, a želimo imati svoj mir. Naravno da si uvijek dobrodošla kod nas, ali neće biti posebne sobe samo za tebe.”
Ružica je gledala u tanjur nekoliko sekundi, a onda su joj oči zasuzile. “Znači, više nisam dobrodošla?”
“Nije to istina,” rekla sam nježno. “Ali moramo imati svoj prostor i svoje granice. Ako nas voliš, razumjet ćeš to.”
Nastao je muk koji se mogao rezati nožem. Luka je prekinuo tišinu svojim smijehom i svi smo se na trenutak nasmijali kroz suze.
Nakon tog ručka ništa više nije bilo isto. Ružica je bila povrijeđena i neko vrijeme nije dolazila kod nas. Ivan i ja smo napokon pronašli mali stan u Trešnjevci s predivnim pogledom na grad i dovoljno mjesta za nas troje.
Ponekad me grize savjest – jesam li bila sebična? Jesam li trebala više razumjeti Ružicu? Ali kad navečer sjedim na našem balkonu s Ivanom i Lukom u krilu, znam da smo napravili ono što je najbolje za našu malu obitelj.
Možda će mi neki zamjeriti što nisam popustila tradiciji i obiteljskim očekivanjima, ali pitam vas: gdje povlačimo granicu između brige za druge i brige za sebe? Koliko daleko treba ići zbog tuđih želja prije nego što izgubimo sebe?