Nakon očeve smrti, istjerala sam njegovu partnericu: Jesam li zaista bezdušna?
“Ne možeš mi to napraviti, Lana! Ovdje sam provela petnaest godina svog života!” Mirjana je stajala na pragu dnevnog boravka, oči joj crvene, ruke drhte. Ja sam stajala nasuprot nje, s ključevima u ruci, osjećajući kako mi srce udara u grlu. “Ova kuća je moja. Bila je tatina, a sada je moja. Nemaš pravo ostati ovdje.”
Nikad nisam voljela Mirjanu. Bila je tu od mog četrnaestog rođendana, samo četiri godine nakon što je mama umrla od raka. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – tata me grlio, a ja sam plakala u njegovom naručju, dok su se svijeće gasile na torti koju je mama ispekla prije nego što je otišla u bolnicu. Nakon toga, tata se promijenio. Postao je tih, povučen, a onda se pojavila ona. Mirjana. S osmijehom koji mi je uvijek djelovao lažno i rukama koje su previše brzo preuzele kuhinju.
“Lana, molim te… Nemam kamo otići,” prošaptala je Mirjana, ali ja sam samo stisnula zube. “To nije moj problem. Moj otac ti nije ostavio ništa. Znaš to dobro.”
Moja sestra Iva me kasnije nazvala. “Jesi li normalna? Kako si mogla to napraviti? Tata bi se prevrnuo u grobu!”
“Tata bi trebao misliti na mene i Ivu kad je odlučio živjeti s njom!” viknula sam u slušalicu. “Znaš koliko sam ga trebala nakon što je mama umrla? A on… on je bio s njom!”
Iva je šutjela nekoliko sekundi. “Nije sve tako crno-bijelo, Lana. Mirjana mu je bila podrška kad smo obje bile ljute na cijeli svijet. Sjećaš se kad si imala napad panike prije mature? Ona ti je donijela čaj i sjedila uz tebe cijelu noć.”
“To nije važno! Ona nije obitelj!”
Ali istina je da sam se osjećala prazno. Nakon tatine smrti, kuća je bila tiha kao grobnica. Svaka soba mirisala je na njega – na njegovu kolonjsku vodu, na duhan, na stare knjige koje je skupljao. Mirjana je još uvijek kuhala njegovu omiljenu juhu od rajčice i slagala njegove papuče pokraj kreveta kao da će se on vratiti svakog trena.
Kad sam joj rekla da mora otići, gledala me kao da sam joj iščupala srce iz grudi. “Zar ti ništa ne znači što sam bila uz njega kad ste vi bile daleko? Kad si otišla studirati u Zagreb, ja sam ga vodila doktorima, hranila ga kad više nije mogao sam jesti… Lana, bila sam mu obitelj!”
“Nisi bila moja obitelj,” odgovorila sam hladno.
Nakon što je otišla, kuća je postala još praznija. Iva nije htjela razgovarati sa mnom tjednima. Tetka Sanja mi je poslala poruku: “Srami se. Tvoj otac bi bio razočaran.” Čak me i susjeda Ružica izbjegavala na ulici.
Ali nitko nije znao kako sam se osjećala svih tih godina – kako sam gledala tatu kako zaboravlja mamu, kako sam slušala Mirjanin smijeh dok sam plakala u svojoj sobi jer mi mama više nikad neće isplesti šal za zimu.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u dnevnom boravku, pronašla sam staro pismo koje mi je tata napisao za osamnaesti rođendan. Pisalo je: “Znam da ti nije lako prihvatiti promjene, ali želim da znaš da te volim najviše na svijetu. Mirjana mi pomaže da preživim svaki dan bez tvoje mame. Nadam se da ćeš jednog dana razumjeti.”
Pismo mi je gorjelo u rukama. Jesam li pogriješila? Je li moja bol bila toliko velika da nisam mogla vidjeti tuđu?
Idući dan otišla sam do Mirjaninog novog stana – malog podstanarskog smještaja na periferiji grada. Otvorila mi je vrata s podočnjacima do brade.
“Što želiš?” pitala je umorno.
“Došla sam… Došla sam ti reći da… možda nisam bila fer prema tebi.”
Mirjana me gledala nekoliko sekundi, a onda slegnula ramenima. “Ne moraš se ispričavati. Znam da me nikad nisi voljela. Ali tvoj otac… on bi volio da barem pokušamo biti ljudi jedni prema drugima.”
Vratila sam se kući zbunjena i slomljena. Obitelj me i dalje osuđuje, Iva još uvijek ne priča sa mnom, a ja svaku večer gledam tatinu sliku i pitam se – jesam li zaista bezdušna ili samo previše povrijeđena?
Možda svi imamo svoje razloge zašto činimo ono što činimo… Ali gdje prestaje pravda, a počinje osveta? Što biste vi učinili na mom mjestu?