Na pragu pedesete: Odlazim od žene zbog ljubavi koja nikad nije umrla
“Jesi li ti normalan, Damire?!” vrištala je Sanja dok sam pakirao košulje u stari kofer. “Nakon trideset godina braka, ti mene ostavljaš zbog neke davne ljubavi?!”
Stajao sam usred dnevnog boravka, ruke su mi se tresle dok sam pokušavao zatvoriti patentni zatvarač. Na zidu su visjele slike naše djece – Ivana i Lejle – s ljetovanja na Braču, osmijesi puni povjerenja. Osjećao sam kako mi srce puca, ali nisam mogao više lagati ni njoj, ni sebi.
“Ne radi se o nekoj,” promucao sam. “Radi se o meni. O nečemu što me proganja cijeli život.”
Sanja je sjela na rub kauča, lice joj je bilo crveno od suza i bijesa. “Zar ti nije bilo dovoljno što smo izgradili? Kuća, djeca, sve ovo?”
Sjetio sam se dana kad sam prvi put ugledao Anu. Bilo je to 1993., rat je tek završio, a mi smo kao studenti volontirali u izbjegličkom centru u Zagrebu. Ona je imala crnu kosu i smijeh koji je mogao rastopiti led na Savi. Proveli smo zajedno nekoliko mjeseci, dijelili sendviče i snove o boljem životu. Ali tada je njezina obitelj odlučila preseliti u Mostar, a ja sam ostao u Zagrebu. Nismo se oprostili kako treba. Samo jedan dugi zagrljaj na autobusnom kolodvoru i obećanje da ćemo se ponovno sresti.
Godinama kasnije, život me odveo Sanji. Bila je dobra žena, vrijedna, odana. Zajedno smo prošli kroz sve – kredit za stan, gubitak posla, bolest njezine majke. Ali Ana… Ana je uvijek bila negdje u meni. Pisali smo si povremeno, kratke poruke za rođendane ili Božić. Nikad ništa više od toga. Sve dok prošle zime nisam dobio njezinu poruku: “Damire, tata mi je umro. Vraćam se u Zagreb.”
Tada se sve promijenilo. Sastali smo se na kavi u Maksimiru. Pogledala me onim istim očima iz mladosti i sve ono što sam godinama potiskivao isplivalo je na površinu. Nisam mogao više glumiti.
“Damire, što ćeš reći djeci?” pitala me Sanja tiho, glas joj je drhtao.
“Ne znam,” priznao sam. “Ali znam da ne mogu više živjeti ovako.”
Te večeri Ivan je došao kući ranije s faksa. Zatekao me s koferom u ruci.
“Stari, što radiš?” pitao je zbunjeno.
“Idem,” rekao sam, glas mi je bio jedva čujan.
“Zbog koga?”
“Zbog sebe.”
Lejla je došla iz svoje sobe, slušalice još na ušima. “Ne možeš nas samo tako ostaviti!” viknula je.
Gledao sam ih oboje – moju djecu, moju krv – i osjećao se kao najgori čovjek na svijetu. Ali znao sam da ako sada ne odem, ostatak života ću biti samo sjena čovjeka kakav sam mogao biti.
Prve noći kod Ane nisam mogao spavati. Ležali smo jedno pored drugog u tišini njezinog malog stana na Trešnjevci.
“Jesi li siguran?” šaptala je.
“Nikad nisam bio sigurniji,” odgovorio sam, ali istina je bila da me proganjala krivnja.
Sljedećih tjedana život mi se pretvorio u vrtlog poruka punih mržnje i šutnje s druge strane. Sanja mi nije odgovarala na pozive. Ivan mi je poslao poruku: “Za mene više ne postojiš.” Lejla me blokirala na svim društvenim mrežama.
Ana me tješila: “Daj im vremena.” Ali vrijeme nije liječilo ništa – samo je produbljivalo ranu.
Jedne subote sreo sam Sanju na tržnici Dolac. Nosila je vrećicu s povrćem i gledala kroz mene kao da sam duh.
“Sanja…”
“Nemoj,” prekinula me hladno. “Nemaš više pravo.”
Otišao sam kući slomljen. Ana me dočekala s toplom juhom i zagrljajem, ali osjećao sam se kao izdajica.
Ponekad bih sjedio na klupi u parku i gledao druge obitelji kako se smiju, djeca trče oko roditelja. Pitao sam se jesam li napravio najveću grešku života ili sam napokon bio iskren prema sebi.
Ana i ja pokušavali smo graditi nešto novo, ali prošlost nas je stalno sustizala. Jedne večeri rekla mi je:
“Možda bi bilo lakše da si ostao tamo gdje si bio.”
“Možda,” odgovorio sam tiho.
Ali znao sam da više ne mogu natrag.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam napustio svoj stari život. Djeca mi još uvijek ne govore. Sanja živi svoj život bez mene. Ana i ja smo zajedno, ali često osjećam prazninu koju ni ona ne može ispuniti.
Ponekad se pitam: Je li ljubav vrijedna svega što izgubimo zbog nje? Ili smo svi mi samo žrtve svojih neostvarenih snova?
Što biste vi učinili na mom mjestu?