“Moramo malo živjeti odvojeno,” rekao je – Priča o Ivani i Dini
“Ivana, moramo malo živjeti odvojeno.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, stisnutih šaka i suznih očiju. Dino je stajao nasuprot mene, pogleda uperenog u pod, kao da ga je sram što mi to govori. U tom trenutku, sve ono što su mi prijateljice govorile – da sam pronašla savršenog dečka, da nam svi zavide na vezi, da smo kao iz bajke – postalo je samo gorak podsjetnik na to koliko sam bila slijepa.
“Zašto, Dino? Što sam napravila?” glas mi je drhtao, ali nisam mogla zaustaviti riječi. On je šutio, a tišina je bila teža od bilo kakvog odgovora. Vanjski svijet je bio daleko, negdje iza prozora kroz koji su dopirali zvuci tramvaja s Ilice. U našem malom stanu na Trešnjevci, sve je stalo.
“Ne radi se o tebi, Ivana. Trebam vremena za sebe. Osjećam se izgubljeno.”
Nisam mu vjerovala. Dino je uvijek bio taj koji je imao sve pod kontrolom – posao u banci, treninge nogometa, društvo koje ga je obožavalo. Ja sam bila ona koja je čekala, koja je kuhala, koja je slušala njegove priče o napornom danu. Bila sam ona koja je vjerovala u nas, čak i kad su mi roditelji govorili da je previše dobar da bi bio istinit.
Sjetila sam se razgovora s mamom prošlog vikenda. “Ivana, draga, pazi se. Ljudi nisu uvijek ono što se čine.” Tada sam se naljutila na nju, branila ga kao da mi život ovisi o tome. Sad sam shvatila da je možda bila u pravu.
Dino je pokupio nekoliko stvari, rekao da će prespavati kod prijatelja, i otišao. Ostala sam sama, s njegovom majicom u rukama, u stanu koji je još mirisao na njegov parfem. Prijateljice su mi slale poruke, zvale me na kavu, ali nisam imala snage nikome ništa reći. Kako da priznam da je moj savršeni dečko odlučio da više ne želi biti sa mnom?
Dani su prolazili sporo. Svaki put kad bih čula zvuk ključa u bravi, nadala sam se da je to on. Ali nije bio. Umjesto toga, došla je tišina, a s njom i sumnje. Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaku njegovu poruku, svaki izlazak s prijateljima. Je li možda već netko drugi u njegovom životu? Je li to razlog zašto mu trebam dati prostora?
Jedne večeri, dok sam sjedila s Anom i Lejlom u kafiću na Cvjetnom, skupila sam hrabrosti i ispričala im sve. Ana je odmah počela psovati: “Ma pusti ga, Ivana! Svi su oni isti!” Lejla je bila tiša, gledala me sažaljivo i stisnula mi ruku. “Možda mu stvarno treba vremena. Možda nije spreman za ozbiljnu vezu.”
Ali ja sam znala da je nešto drugo u pitanju. Dino nije bio kukavica. Ako je htio otići, otišao bi. Ne bi tražio pauzu. Počela sam ga pratiti na društvenim mrežama, gledala tko mu lajka slike, tko mu šalje poruke. Prijateljica mi je javila da ga je vidjela s nekom plavokosom djevojkom u kinu. Srce mi je preskočilo. Nisam htjela vjerovati, ali duboko u sebi sam znala da je to istina.
Jedne noći, kad više nisam mogla izdržati, nazvala sam ga. “Dino, molim te, reci mi istinu. Jesi li s nekim drugim?”
S druge strane je bila tišina. Onda je duboko uzdahnuo. “Ivana, nisam htio da saznaš ovako. Nisam planirao. Sve se dogodilo slučajno. Ona radi sa mnom u banci. Nisam htio povrijediti tebe.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Sve one večeri kad je kasnio s posla, svi oni izgovori o sastancima i poslovnim večerama – sve je bila laž. Nisam znala što da kažem. Samo sam spustila slušalicu i počela plakati. Plakala sam kao dijete, dok mi nije ponestalo suza.
Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Mama je dolazila, donosila mi juhu i pokušavala me natjerati da jedem. Tata je šutio, ali sam vidjela da mu je teško gledati me ovako slomljenu. “Ivana, život ide dalje,” rekao mi je jednog jutra dok je odlazio na posao. “Nisi ti prva ni zadnja kojoj se ovo dogodilo.”
Ali meni je to bila prva prava ljubav. Prvi put sam nekome vjerovala do kraja. Prvi put sam mislila da imam sve. Sada sam imala samo prazninu.
Nakon nekoliko tjedana, Dino mi je poslao poruku. “Žao mi je. Nadam se da ćeš mi jednog dana oprostiti.” Nisam mu odgovorila. Nisam imala što reći. Počela sam izlaziti s prijateljicama, upisala tečaj slikanja, pokušala pronaći sebe izvan te veze. Polako sam shvaćala da nisam izgubila samo njega, nego i dio sebe koji je vjerovao u bajke.
Jedne večeri, dok sam šetala Bundekom s Anom, pitala me: “Bi li opet voljela nekoga tako jako?”
Zastala sam, gledala u odsjaj svjetala na vodi i tiho rekla: “Ne znam. Možda. Ali ovaj put ću prvo voljeti sebe.”
Ponekad se pitam, je li bolje znati istinu, koliko god boljela, ili živjeti u laži? Može li se srce ikada potpuno oporaviti od izdaje, ili zauvijek ostane ožiljak koji nas podsjeća da budemo oprezniji? Što vi mislite – vrijedi li riskirati opet, ili je bolje čuvati se i ne vjerovati nikome do kraja?