Moja kćerka se stidjela naših korijena i nije nas pozvala na svoje vjenčanje

“Zašto nisi došla, mama?” — pročitala sam poruku na mobitelu, ruke su mi drhtale dok sam sjedila za starim stolom u našoj kuhinji, dok je kroz prozor mirisalo na svježe pokošenu travu. Nisam znala što da odgovorim. Nisam ni znala da trebam doći. Nitko me nije pozvao.

Ana, moja jedina kćerka, odrasla je ovdje, među kravama, kokošima i blatnjavim dvorištem. Sjećam se kako sam joj svako jutro plela pletenice prije škole i kako je uvijek govorila: “Mama, kad odrastem, bit ću dama iz grada!” Smijala sam se tada, misleći da su to dječji snovi. Nisam znala da će joj ti snovi jednog dana biti važniji od nas.

Sve je počelo kad je upisala fakultet u Zagrebu. Prvo su to bile sitnice — prestala je nositi vunene džempere koje sam joj plela, govorila je da su “seljački”. Kad bi došla kući za praznike, stalno bi gledala u mobitel i uzdisala: “Ovdje nema ničega!” Ja bih joj kuhala njenu omiljenu juhu od koprive, a ona bi samo odmahnula rukom: “Mama, to nitko više ne jede.”

Muž, Ivan, pokušavao je sve okrenuti na šalu: “Pusti dijete, Marija, neka živi bolje nego mi.” Ali ja sam osjećala kako nam se Ana udaljava. Svaki put kad bi otišla natrag u Zagreb, kao da bi ponijela komadić mog srca sa sobom.

Prošle zime došla je s nekim dečkom, Davorom. Bio je pristojan, ali hladan. Nije htio jesti naš domaći sir ni piti rakiju. Ana ga je stalno ispravljala: “Ovdje se ne pije toliko!” ili “Mama, nemoj pričati te priče iz rata pred njim.” Osjetila sam sram u njenim očima svaki put kad bi Ivan nešto rekao na našem dijalektu.

Nakon tog posjeta više nije dolazila. Samo poruke: “Zauzeta sam poslom”, “Imam ispite”, “Davor i ja planiramo putovanje.” Nisam ništa pitala. Samo sam čekala.

A onda, prije mjesec dana, susjeda Ljubica došla je zadihana pred našu kapiju: “Marija! Jesi li čula? Tvoja Ana se udala!” Nisam vjerovala. “Ma kakvi udala? Ne bi ona to bez nas!” Ljubica mi je pokazala slike s Facebooka na svom mobitelu — Ana u bijeloj haljini, Davor pored nje, svi nasmijani. Nigdje ni mene ni Ivana. Nigdje naše obitelji.

Sjedila sam na klupi ispred kuće cijelu noć. Ivan je šutio, gledao u prazno. Ujutro mi je rekao: “Možda smo mi krivi što smo je previše štitili.” Nisam znala što da mu odgovorim. Samo sam osjećala prazninu.

Nakon nekoliko dana stigla je ta poruka: “Zašto nisi došla, mama?” Nisam mogla vjerovati svojim očima. Nisam bila pozvana! Kako da dođem? Pisala sam joj: “Nismo znali, Ana. Nitko nam nije javio.” Odgovorila je hladno: “Nisam htjela praviti veliko slavlje. Samo najbliži prijatelji iz grada.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Pokušala sam razgovarati s njom telefonom. Plakala sam: “Ana, mi smo ti roditelji! Kako si mogla?” Ona je šutjela pa rekla: “Mama, vi ne biste razumjeli… Davorova obitelj je drugačija. Oni su profesori, doktori… Ne bih htjela da se osjećate neugodno.”

Neugodno? Zar sam ja sramota svojoj kćeri? Zar su moje ruke koje su krvave od kopanja zemlje manje vrijedne od ruku njezine svekrve koja nikad nije prala pod?

Ivan je pokušao biti jak: “Pusti dijete. Neka živi svoj život.” Ali ja nisam mogla pustiti. Svaku večer gledam njene slike iz djetinjstva — kako trči po livadi, kako me grli kad padne i oguli koljeno. Gdje je nestala ta djevojčica?

Jednog dana došla mi je susjeda Mara: “Marija, nemoj tugovati. Djeca danas misle da je sramota biti sa sela. Moj sin isto ne voli kad mu dođem u stan u Sarajevu — kaže da mu smrdi na dim i pečenje.”

Ali ja nisam mogla oprostiti Ani. Ne zbog vjenčanja, nego zbog toga što nas se stidi. Što misli da nismo dovoljno dobri za njen novi život.

Prošlo je nekoliko tjedana. Jednog jutra stigla mi je poruka: “Mama, možemo li razgovarati?” Srce mi je poskočilo. Dogovorile smo se da dođe sama.

Sjedile smo za stolom gdje sam joj nekad plela pletenice. Gledala me dugo pa rekla: “Znam da si povrijeđena. Ali htjela sam novi početak… Bojala sam se da će me ismijavati zbog vas.”

Plakala sam: “Ana, tvoji korijeni su ovdje! Sve što imaš izgradili smo tvoj otac i ja! Zar ti nije žao što nas nisi pozvala?”

Spustila je glavu: “Jest… Ali ne znam kako to popraviti.”

Zagrlila sam je i rekla: “Samo nemoj zaboraviti tko si i odakle si došla. Nemaš se čega sramiti.” Osjetila sam kako joj suze kvase rame.

Kad je otišla natrag u Zagreb, ostala sam sjediti sama za stolom.

Pitam vas — ima li išta bolnije nego kad te vlastito dijete zaboravi zbog tuđih očiju? Zar su naši korijeni stvarno nešto čega se treba stidjeti?