„Moj sin nije sluga u ovoj kući!” – Borba između snova i očekivanja u jednoj bosansko-hrvatskoj obitelji

„Moj sin nije sluga u ovoj kući!” – vrisnula je svekrva, gnjevno lupajući šakom o stol. U tom trenutku, dok su tanjuri zveckali, a svi pogledi bili uprti u mene, osjetila sam kako mi srce propada u želudac. Bilo je to na Ivanov rođendan, večera koja je trebala biti slavlje, a pretvorila se u poprište stare bitke: ja protiv njih.

„Nisam tražila da mi pomaže, samo sam zamolila da donese vodu,” pokušala sam mirno objasniti, ali glas mi je drhtao. Ivan je sjedio pored mene, šutio, gledao u stolnjak kao da će mu on dati odgovore koje ni sam nema. Njegova sestra, Marija, prevrnula je očima i tiho dobacila: „Pa znaš da mama ne voli kad ga tjeraš na kućanske poslove.”

Sjećam se dana kad sam prvi put došla u ovu kuću kao Ivanova zaručnica. Sve je mirisalo na svježe pečeni kruh i lavandu iz vrta. Njegova majka, gospođa Ljubica, dočekala me s osmijehom koji je bio previše širok da bi bio iskren. „Naš Ivan je uvijek bio poseban,” rekla je tada, „i mi smo ga uvijek pazili.” Nisam tada znala što to zapravo znači.

Godinama sam pokušavala biti savršena snaha. Pekla sam pite po Ljubičinom receptu, prala prozore svake subote, slagala ručnike baš onako kako ona voli. Kad bi Ivan kasnio s posla, uvijek bih ga dočekala s toplom večerom. Ali ništa nije bilo dovoljno. Uvijek bi našli nešto što nije po njihovom: „Juha ti je preslana”, „Zašto nisi bolje ispeglala košulju?”, „Naša Marija bi to bolje napravila.”

Moji roditelji iz Osijeka često su me zvali i pitali jesam li sretna. Lagala sam im. „Super nam je, svi su divni.” Nisam im htjela priznati da se osjećam kao gost u vlastitom životu.

Jedne večeri, dok sam prala suđe nakon još jedne obiteljske večere, Ivan je došao iza mene i tiho rekao: „Znaš da mama ne misli ništa loše. Samo želi najbolje za mene.” Okrenula sam se prema njemu, ruke mokre od sapunice, oči pune suza. „A što je sa mnom, Ivane? Što ja želim?”

Nije znao odgovoriti.

S vremenom sam počela gubiti sebe. Zaboravila sam na svoje snove – na studij psihologije koji sam napustila zbog braka, na želju da otvorim malu knjižaru u centru grada. Sve se svelo na to da budem dobra supruga i još bolja snaha.

Najgore je bilo kad smo dobili sina, Filipa. Ljubica je odmah preuzela glavnu riječ: „Dijete treba spavati kod mene, ti si ionako stalno umorna.” Nisam imala snage boriti se. Filip je rastao između dvije žene – jedne koja ga je rodila i druge koja ga je odgajala po svojim pravilima.

Jednog dana Filip me pitao: „Mama, zašto baka uvijek viče na tebe?” Nisam znala što reći. Samo sam ga zagrlila i obećala sebi da ću nešto promijeniti.

Ali promjena nije došla lako. Kad sam napokon skupila hrabrost i rekla Ivanu da želim da se preselimo u stan, daleko od njegove majke, nastao je kaos. Ljubica je plakala: „Hoćeš mi uzeti sina! Hoćeš mi uzeti unuka!” Marija me optužila da sam sebična. Ivan je bio izgubljen između dvije vatre.

„Zašto ti uvijek moraš komplicirati?” vikao je na mene jedne noći dok je Filip spavao. „Zašto ne možeš biti kao druge žene?”

Te riječi su me slomile. Ali istovremeno su me natjerale da shvatim – ako sada ne izaberem sebe, nikad neću.

Počela sam raditi honorarno u knjižari kod prijateljice Ane. Prvi put nakon godina osjećala sam se živo. Filip je volio dolaziti sa mnom i birati slikovnice. Ivan nije bio sretan zbog toga: „Zanemaruješ kuću”, prigovarao bi svaki put kad bih kasnila s posla.

Jednog popodneva, dok sam slagala knjige na policu, Ana me upitala: „Zašto si još uvijek tamo? Zar ne vidiš koliko vrijediš?”

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Filipa kako mirno diše i shvatila – moram mu pokazati da mama ima pravo na svoje snove.

Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod roditelja u Osijek. Ivan me nije pokušao zaustaviti. Ljubica mi nije oprostila ni do danas.

Godinu dana kasnije imam svoj mali stan i radim ono što volim. Filip vikende provodi s ocem i bakom, ali svaki put kad se vrati meni donese crtež na kojem smo nas dvoje – mama i sin, nasmijani.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala više trpjeti radi mira u kući? Ili sam napokon napravila ono što svaka žena treba – izabrala sebe?

Što vi mislite – gdje završava žrtva za obitelj, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?