Moj sin, moj stranac: Istina koju nisam željela znati

“Ne možeš ga vidjeti sada, gospođo, Marko je pod sedativima,” rekla mi je medicinska sestra, a ja sam stajala pred vratima bolničke sobe, stežući torbu kao da u njoj držim cijeli svoj život. U tom trenutku, sve što sam znala o svom sinu srušilo se poput kule od karata. Marko, moj Marko, završio je u bolnici nakon što je pao s motora. Nitko mi nije rekao da vozi motor. Nitko mi nije rekao da ima društvo koje nikada nisam upoznala.

Sjedila sam na klupi u hodniku, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po sarajevskim ulicama. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove sestre Ivane: “Mama, Marko ti ništa ne govori jer zna da ga ne bi razumjela.” Je li to istina? Jesam li toliko slijepa bila svih ovih godina?

Prvi put kad su me pustili unutra, Marko je bio blijed, s povezom na glavi i modricama po rukama. Pogledao me kratko, kao stranca. “Mama, ne moraš biti ovdje ako ti je teško,” promrmljao je. “Neću nigdje ići dok ne saznam što se dogodilo,” odgovorila sam tiho, ali odlučno.

Tih dana kroz bolničku sobu prolazili su ljudi koje nikada nisam vidjela. Neki su bili mladići s tetovažama, djevojke s ljubičastom kosom, jedan stariji čovjek kojeg su zvali Džemal. Svi su ga gledali s poštovanjem i toplinom koju nisam prepoznala. Jedna djevojka, Amra, donijela mu je knjigu i nježno ga poljubila u čelo. “Tko si ti?” upitala sam je kad smo ostale same. “Ja sam njegova prijateljica. Vi ste njegova mama?” upitala je iskreno. “Da… ali čini se da ga vi poznajete bolje nego ja.”

Te noći nisam spavala. U mislima su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Marko koji trči po dvorištu u Mostaru, Marko koji plače jer mu se smijem zbog loše ocjene iz matematike, Marko koji šuti za stolom dok svi pričamo o svakodnevnim glupostima. Kada sam ga prestala slušati? Kada sam ga prestala gledati?

Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim, ali svaki put bi skrenuo pogled ili promijenio temu. “Mama, ne moraš sve znati,” rekao bi. “Ali ja želim znati! Ja sam tvoja majka!” viknula sam jednom, glasom koji me i samu iznenadio. Pogledao me tada prvi put ravno u oči: “Mama, ti si uvijek željela da budem onakav kakvog si me zamislila. Nikad nisi pitala što ja želim biti.”

Bilo je to kao udarac u trbuh. Sjetila sam se svih onih puta kad sam mu govorila da ne izlazi s tim društvom iz kvarta, da ne gubi vrijeme na glazbu i crtanje grafita po zidovima. Sjetila sam se kako sam mu birala fakultet jer “to je siguran posao”, kako sam ga tjerala da ide na sate engleskog umjesto na probe benda.

Jednog dana došla je Amra opet, ovaj put sa suzama u očima. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Znam da vam je teško, ali Marko je dobar čovjek. Pomogao mi je kad sam imala problema s roditeljima. On je uvijek tu za nas.” Gledala sam je i pitala: “Zašto meni nije mogao biti tu? Zašto meni nije mogao reći što ga muči?” Amra je šutjela.

Nakon što su ga otpustili iz bolnice, Marko se vratio u stan koji je dijelio s prijateljem Edinom. Otišla sam do njega s kolačima koje voli još od djetinjstva. Otvorio mi je vrata Edin i zbunjeno me pogledao: “Marko nije ovdje, otišao je na sastanak benda.” Nisam znala ni da svira u bendu.

Sjedila sam u njegovoj sobi i gledala zidove prekrivene plakatima bendova za koje nikad nisam čula, crteže grafita i fotografije njega i njegovih prijatelja na koncertima, planinarenjima, protestima za prava studenata. Na polici sam pronašla dnevnik. Nisam ga otvorila – nisam imala pravo na to – ali osjećala sam težinu svih tih neizgovorenih riječi koje su stajale između nas.

Kad se vratio kući kasno navečer, sjeli smo za kuhinjski stol. “Marko, bojim se da te više ne poznajem,” rekla sam tiho. Slegnuo je ramenima: “Možda nikad nisi ni pokušala.”

Tada sam prvi put zaplakala pred njim otkad je bio dijete. Plakala sam zbog svega što nisam rekla, zbog svega što nisam pitala, zbog svih godina koje su prošle između nas kao rijeka koju više ne mogu preplivati.

“Mama,” rekao je tiho, “volim te, ali moram živjeti svoj život. Ne mogu biti tvoj projekt.”

Dugo smo šutjeli. Onda sam ustala i zagrlila ga kao nekad kad je bio mali dječak koji se boji mraka.

Danas sjedim sama u stanu i pitam se: Jesmo li mi roditelji toliko zauzeti vlastitim strahovima da zaboravimo slušati svoju djecu? Može li se izgubljeno povjerenje ikada vratiti ili ostajemo zauvijek stranci pod istim krovom?