Moj brat mi je oteo stan – priča o izdaji i borbi za pravdu

“Nemaš ti više šta tražiti ovdje, Ajla. Ovo je sad moj stan!” glas mog brata Dine odjekivao je stubištem dok sam stajala pred vratima, držeći ključeve koji više ništa nisu otvarali. Ruke su mi drhtale, a u grlu mi je gorjela knedla koju nisam mogla progutati. Kako je moguće da mi vlastiti brat, onaj kojeg sam čuvala dok je bio dijete, sada ovako hladno zatvara vrata pred nosom?

Sve je počelo onog dana kad nam je otac umro. Mama je bila slomljena, a ja sam, kao starija sestra, preuzela brigu o svemu – o Dini, o kući, o papirologiji. Nisam ni slutila koliko će se naš život promijeniti kad se mama godinu dana kasnije udala za Jasmina. On je bio dobar čovjek, ali nikad nije bio moj otac. Dino ga je odmah prihvatio, a ja sam osjećala kao da sam višak u vlastitoj obitelji.

Stan u kojem sam odrasla, mali trosobni na Grbavici, bio je upisan na mene još dok sam studirala u Zagrebu. Tata je želio da imam nešto svoje, da ne ovisim ni o kome. Kad sam se zaposlila u Osijeku, stan sam ostavila Dini na korištenje dok ne završi fakultet. “Samo dok ne staneš na noge,” rekla sam mu tada, a on mi je obećao da će mi biti zahvalan do kraja života.

Godine su prolazile. Dino je završio fakultet, zaposlio se u Sarajevu i doveo djevojku Lejlu da živi s njim. Ja sam se rijetko vraćala – posao, život, sve me odvuklo dalje. Mama me zvala samo kad joj nešto treba ili kad treba pričati o Dini. “Znaš li kako je Dino umoran? Znaš li koliko radi?” Nikad nije pitala kako sam ja.

Sve dok jednog dana nisam dobila poziv iz banke – moj stan je založen za kredit koji nisam podigla. Srce mi je stalo. Odjurila sam u Sarajevo, a tamo me dočekao Dino s osmijehom kao da ništa nije bilo. “Pa šta si očekivala? Ti si ionako stalno u Osijeku. Nama treba prostor, Lejla je trudna… Mama kaže da ti to neće smetati.”

“Mama kaže? A šta JA kažem? Dino, to je moj stan! Moj!”

“Ajla, ne budi sebična. Ti imaš svoj život tamo. Nama treba ovo više nego tebi. Tata bi tako htio.” Njegove riječi su me presjekle kao nož. Tata bi tako htio? Tata koji mi je ostavio taj stan baš zato da imam sigurnost?

Otišla sam do mame, tražeći podršku. Sjela sam za kuhinjski stol gdje smo nekad zajedno pile kafu i smijale se.

“Mama, Dino mi je založio stan bez mog znanja! Kako možeš to dozvoliti?”

Pogledala me hladno, kao stranca.

“Ajla, Dino ima porodicu sad. Ti si sama, snaći ćeš se. Ne pravi dramu oko papira. To su samo stvari.”

“Samo stvari? Mama, to je moj život! Moj dom!”

Nije odgovorila. Okrenula se prema Jasminu i nastavila razgovor o nekoj glupoj emisiji na televiziji.

Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike – tata s nama na moru, Dino i ja na biciklima ispred zgrade… Sjetila sam se kako sam ga branila od djece iz susjedstva kad su ga zadirkivali zbog naočala. Sjetila sam se kako me molio da mu napišem zadaću iz hrvatskog jer on “ne zna kao ja”.

A sad? Sad sam bila višak. Stranac u vlastitoj obitelji.

Odlučila sam potražiti pravdu. Angažirala sam advokaticu Mirelu iz Mostara – jedina osoba koja me saslušala bez osuđivanja.

“Ajla, imaš pravo na svoj stan. Bez tvog potpisa kredit ne može biti legalan. Ali ovo će biti prljava borba – tvoja porodica će te mrziti još više kad kreneš na sud. Jesi li spremna na to?”

Jesam li bila spremna? Nisam znala. Ali nisam mogla pustiti da me zgaze kao krpu.

Počela su suđenja, pozivi, prijetnje. Dino mi je slao poruke:

“Ne mogu vjerovati da si ovakva sestra! Uništavaš mi život!”

Mama me blokirala na telefonu. Jasmin mi je poslao poruku: “Ajla, molim te, razmisli još jednom. Ovo će uništiti porodicu.” Lejla mi je prijetila da će me tužiti za uznemiravanje.

Na poslu su primijetili da sam nervozna i povučena. Prijateljica Ivana me tješila:

“Ajla, znam da boli… ali moraš misliti na sebe. Ako sad popustiš, nikad nećeš imati mir.”

Najteže mi je bilo kad sam čula da je Lejla izgubila bebu zbog stresa. Osjećala sam krivnju i bijes istovremeno – zar sam ja kriva što branim ono što je moje?

Sud je presudio u moju korist – stan mi je vraćen, kredit poništen jer moj potpis nije bio valjan. Ali cijena? Dino me više ne želi vidjeti. Mama kaže da joj nisam više kćerka.

Vratila sam se u prazan stan na Grbavici. Sjela sam na pod i plakala satima.

Jesam li pogriješila što sam se borila za sebe? Je li vrijedilo izgubiti porodicu zbog pravde? Ili možda porodica koja te ovako izda nikad nije ni bila tvoja?

Šta vi mislite – vrijedi li boriti se za svoje kad ti najbliži okrenu leđa?