Mogu li vjerovati vlastitom sinu?
“Marija, molim te, shvati da je ovo najbolje za tebe!” Petrov glas odjekuje kroz moj mali dnevni boravak, dok ja stisnutih ruku sjedim na rubu trosjeda. Gledam ga, svog sina, kojeg sam nosila devet mjeseci, kojem sam brisala suze i grijala mlijeko kad je bio dijete. Sad stoji ispred mene, visok, ozbiljan, s onim pogledom koji ne trpi prigovore.
“Petre, ja… Ja ne znam. Ovaj stan je sve što imam. Ovdje sam provela cijeli život s tvojim ocem, ovdje si ti napravio prve korake… Kako da to samo tako ostavim?”
On uzdahne, nervozno prođe rukom kroz kosu. “Mama, nisi više mlada. Ne možeš sama. Što ako ti se nešto dogodi? Kod mene ćeš imati sve – brinut ćemo o tebi, bit ćeš s unucima. A novac od stana možemo uložiti, možeš si priuštiti što god poželiš!”
Slušam ga, ali u prsima mi raste panika. Znam da ima pravo – teško mi je nositi vrećice iz dućana, stepenice su mi postale neprijatelj. Ali isto tako znam da Petar nije više onaj dječak koji me grlio bez razloga. Otkako mu je posao krenuo loše, često me zove i pita za novac. Znam da ima kredite, da mu žena Ivana stalno prigovara zbog troškova.
“A što ako prodam stan i kasnije požalim? Što ako mi kod vas ne bude dobro?” tiho pitam.
Petar se nasmije gorčinom. “Mama, pa tvoja si obitelj! Zar misliš da bismo te izbacili na ulicu?”
Ali sjećam se priča iz susjedstva – kako je teta Ljubica prodala stan i preselila kod sina, pa je završila u domu kad su joj postali teret. Sjećam se i kako je baka Ruža plakala jer joj snaha nije dopuštala da kuha u vlastitoj kuhinji.
Te noći ležim budna. Gledam u strop, brojim pukotine koje poznajem bolje od vlastitih bora. U glavi mi odzvanja Petrov glas: “Najbolje za tebe.” Ali što ako najbolje za njega nije najbolje za mene?
Sljedećih dana Petar dolazi svaki dan. Dovodi Ivanu i djecu. Unuci trče po stanu, viču: “Bako, kad ćeš kod nas?” Ivana sjedi na rubu stolca, gleda me preko naočala.
“Marija, stvarno bi ti bilo lakše kod nas. Mi smo mladi, možemo ti pomoći oko svega. Ovdje si sama. I znaš da nam je s kreditom teško… Tvoj stan bi nam puno značio.”
Osjetim kako mi srce preskoči. Prvi put Ivana otvoreno spominje novac. Nije više samo briga za mene – sad je jasno da im treba moj stan.
Pokušavam razgovarati sa sestrom Ankom. Ona živi u Sarajevu, ima svoje brige.
“Marija, pazi se. Znaš kako su danas vremena teška. Ako prodaš stan, nema povratka. Jesi li sigurna da ti Petar neće uzeti sve?”
Sjetim se kako sam Anki posuđivala novac kad joj je muž ostao bez posla. Svi su uvijek nešto trebali od mene – a sad kad meni treba podrška, svi su daleko.
Jedne večeri sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije. Na jednoj smo Petar i ja na moru, smijemo se, sunce nam obasjava lica. Na drugoj je moj pokojni muž Stjepan – uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći svakome.
“Što bi ti napravio?” šapćem slici.
Sutradan Petar dolazi s papirima.
“Mama, evo ugovora o prodaji. Samo potpiši – sve ćemo riješiti preko odvjetnika. Novac će biti na tvom računu dok se ne odlučiš što dalje.”
Ruke mi drhte dok gledam papire. Znam da ako potpišem, više nema povratka.
“Petre… obećaj mi da ću uvijek imati svoj kutak. Da me nikad nećeš ostaviti samu.”
On klima glavom, ali ne gleda me u oči.
Te noći sanjam kako lutam ulicama bez doma, s koferom u ruci. Budim se u suzama.
Sljedeći dan odlazim kod susjede Zdenke na kavu.
“Znaš li ti koliko ih je tako završilo? Prvo te mole da prodaš stan, a onda si im višak! Ja bih na tvom mjestu tražila ugovor o doživotnom uzdržavanju – tako si barem pravno zaštićena!”
Razmišljam o tome cijeli dan. Kad Petar opet dođe, kažem mu:
“Petre, pristajem prodati stan samo ako potpišeš ugovor o doživotnom uzdržavanju. Želim biti sigurna da ću imati gdje živjeti dok sam živa i da ćeš brinuti o meni kao što sam ja brinula o tebi.”
Petar šuti dugo. Vidim mu na licu nelagodu.
“Mama… to je komplicirano… Ivana kaže da bi nam to zakompliciralo kredit…”
Sad znam na čemu sam. Nije riječ samo o meni – riječ je o novcu.
Te večeri sjedim sama u svom stanu i osjećam olakšanje što nisam popustila pritisku. Možda sam stara, možda sam sama – ali još uvijek imam pravo odlučivati o svom životu.
Pitam se: Je li ljubav prema djeci dovoljna da im dam sve što imam? Ili ipak trebamo čuvati nešto samo za sebe? Što biste vi napravili na mom mjestu?