„Majo, zaboravila si fleku!” – Moj život kao svekrva u Zagrebu. Je li obitelj zaista sve?

„Ljubice, opet si ostavila fleku na stolnjaku! Zar ne možeš paziti?” Majin glas odjekuje kuhinjom, a ja stojim pored sudopera, držeći tanjur u ruci, osjećajući kako mi obrazi gore od srama. Pogledam prema prozoru, tražeći spas u sivom zagrebačkom jutru, ali nema ga. Samo kiša koja neumorno pada, kao da pere sve moje neizgovorene riječi.

Maja je uvijek bila uredna, precizna, stroga. Moj sin Ivan voli red, kaže da ga to smiruje nakon napornog dana na poslu. Ja sam, s druge strane, odrasla u malom selu kraj Vinkovaca, gdje je bilo važno da je kruh svjež, a djeca sita. Stolnjak je bio samo komad platna, a fleke su bile dokaz da se u kući živi. Ovdje, u ovom stanu na Trešnjevci, svaki trag života je prijestup.

„Oprosti, Majo, nisam vidjela”, tiho promrmljam, ali ona već okreće očima i izlazi iz kuhinje. Ivan sjedi za stolom, tipka po mobitelu, ne diže pogled. Njegova šutnja boli više od Majinih riječi. Nekad je bio moj dječak, uvijek spreman pomoći, zagrliti me kad bi pala, nasmijati me kad bi dan bio težak. Sad je odrasli muškarac, muž i otac, a ja sam postala sjena u njegovom životu.

Unuka Lana dolazi iz škole, baca torbu na pod i viče: „Bako, gladna sam!” Trčim joj napraviti sendvič, ali Maja me zaustavlja: „Ne, Ljubice, dogovorile smo se da ne jede prije ručka. Znaš da joj želudac pati.” Kimam glavom, ali Lana me gleda tužno. Znam da joj je teško, ali ne smijem proturječiti snahi. Pravila su pravila.

Navečer, dok svi gledaju televiziju, sjedim u svojoj sobi, slušam smijeh iz dnevnog boravka. Ponekad mi se čini da sam nevidljiva. Prije sam imala prijateljice, išle smo na kavu, pričale o djeci, vrtu, životu. Otkad sam se preselila kod Ivana, sve se promijenilo. Prijateljice su ostale u Vinkovcima, a ja sam ovdje, u Zagrebu, među ljudima koje volim, ali koji me ne vide.

Jedne večeri, dok perem suđe, čujem kako Maja i Ivan razgovaraju u dnevnom boravku. „Ne mogu više, Ivane. Tvoja mama mi je stalno na grbači. Sve joj moram objašnjavati, sve joj smeta. Zar ne vidiš da nam smeta?” Ivan šuti. Srce mi lupa, ruke mi drhte. Nisam željela biti teret. Došla sam im pomoći, čuvati Lanu, kuhati, čistiti, biti podrška. Nisam znala da sam postala problem.

Sutradan, odlučujem razgovarati s Ivanom. „Sine, ako vam smetam, mogu se vratiti u Vinkovce. Znam da nije lako, ali ne želim biti teret.” Gleda me iznenađeno, kao da prvi put vidi moju bol. „Mama, ne pričaj gluposti. Samo… znaš da Maja voli red. Malo joj je teško, ali proći će.” Ali ne prolazi. Svaki dan je isti. Svaka fleka, svaka pogreška, svaka riječ – sve se broji protiv mene.

Jednog dana, Lana dolazi uplakana iz škole. „Bako, svi mi se smiju jer nemam novu jaknu. Maja kaže da nema novca.” Srce mi se slama. Odlazim do ormara, vadim svoju staru zimsku jaknu, još uvijek toplu i čistu. „Evo, uzmi moju, meni ne treba.” Lana me grli, a ja osjećam da još uvijek vrijedim, barem njoj.

Ali Maja vidi jaknu i poludi. „Zašto joj daješ svoje stvari? Zar ne možeš pitati prije nego nešto napraviš? Sve mora biti po tvome!” Ivan šuti. Lana plače. Ja šutim. U tom trenutku shvaćam da više nemam pravo na svoje odluke, ni na svoje stvari. Sve što sam bila, sve što jesam, ovdje ne vrijedi.

Noći su najteže. Ležim budna, slušam tišinu stana, pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala ostati u Vinkovcima? Jesam li trebala pustiti Ivana da sam odgaja svoju obitelj? Jesam li previše dala, a premalo tražila zauzvrat?

Jednog jutra, dok pijem kavu na balkonu, susjeda Ružica mi maše s drugog kata. „Ljubice, kako si? Nisi se dugo javljala.” Osmjehnem se, ali ne mogu sakriti tugu. „Ma, dobro sam, Ružice, znaš kako je…” Ona klima glavom, razumije. I ona je svekrva, i ona zna kako je kad te nitko ne pita za mišljenje.

Dani prolaze, a ja postajem sve tiša, sve manja. Maja je zadovoljna, Ivan je miran, Lana je sve udaljenija. Ponekad poželim viknuti, reći im sve što me boli, ali ne mogu. Bojim se da ću izgubiti i ovo malo što imam.

Jedne subote, Lana dolazi u moju sobu. „Bako, volim te. Nemoj otići.” Suze mi naviru na oči. Grlim je, osjećam da još uvijek imam svrhu. Ali znam da ne mogu zauvijek ostati ovdje, nevidljiva, nečujna, ponižena.

Pitam se: je li obitelj zaista sve? Vrijedi li žrtvovati sebe za ljude koji te ne vide, ne cijene, ne poštuju? Ili je vrijeme da mislim na sebe, da pronađem svoj mir, makar to značilo biti sama? Što biste vi napravili na mom mjestu?