Majčina štednja, bratova budućnost i moje nerođeno dijete: Što je s mojim snovima?
“Ne mogu vjerovati, mama! Kako si mogla?” glas mi je drhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, gledajući majku koja je izbjegavala moj pogled. U kutu sobe, brat Ivan je šutio, spuštene glave, kao da ga se sve to ne tiče. U meni je ključala mješavina bijesa, tuge i straha.
Sve se dogodilo u jednom danu. Prvo sam, nakon tjedana sumnje i iščekivanja, ugledala dvije crte na testu za trudnoću. Srce mi je lupalo od uzbuđenja i panike. Nisam znala kako ću sve reći Marku, svom dečku, ali bila sam sigurna da će mama biti uz mene. Uvijek je govorila da smo mi, njena djeca, njeno najveće blago.
Ali kad sam došla kući, zatekla sam mamu i Ivana za stolom. Atmosfera je bila napeta. “Moram vam nešto reći,” počela sam, ali mama me prekinula.
“I ja vama. Ivan će uskoro otvoriti svoj obrt. Dala sam mu svu svoju štednju da mu pomognem na početku. Znam da će uspjeti.”
Zanijemila sam. “Sve?”
“Sve,” potvrdila je tiho.
Nisam mogla vjerovati. Godinama je govorila kako štedi za nas oboje, kako će nam pomoći kad nam bude najpotrebnije. A sada, kad sam na pragu najveće promjene u životu, ostala sam bez ikakve sigurnosti.
“Mama, ja… trudna sam,” izustila sam napokon.
Tišina. Ivan je podigao pogled, a mama je samo sjela na stolicu kao da joj je netko izbacio zrak iz pluća.
“Zašto mi nisi rekla ranije?” prošaptala je.
“Nisam ni sama znala do jutros!”
Ivan je ustao i krenuo prema vratima. “Nisam ja kriv što si ti trudna,” promrmljao je.
Suze su mi navrle na oči. “Nisi kriv, ali nisi ni ti jedini koji ima snove!”
Te noći nisam spavala. Marko je bio zbunjen kad sam mu ispričala sve. “Znaš da ćemo se snaći nekako,” govorio je, ali osjećala sam kako mu glas podrhtava od nesigurnosti. On radi u skladištu, plata mu nije velika, a ja sam tek završila fakultet i još uvijek tražim posao.
Sljedećih dana atmosfera kod kuće bila je ledena. Mama se povukla u sebe, a Ivan je izbjegavao svaki kontakt sa mnom. Počela sam preispitivati sve – jesam li ja manje vrijedna kćer? Je li moj život manje važan od Ivanovog obrta?
Jednog popodneva skupila sam hrabrost i sjela s mamom za stol. “Mama, znaš li koliko me boli što si odlučila pomoći samo Ivanu? Znaš li koliko mi sada trebaš?”
Pogledala me kroz suze. “Nisam znala… Mislila sam da ćeš ti uvijek biti snažna, da ćeš se snaći sama. Ivan… on uvijek treba pomoć.”
“A ja? Zar ja nisam tvoje dijete? Zar moje dijete nije tvoja unuka ili unuk?”
Zagrlila me tada prvi put nakon dugo vremena. “Oprosti mi… Nisam razmišljala. Samo sam htjela pomoći vama oboma, ali nisam znala kako.”
Ali oprost nije riješio ništa konkretno. Novca više nije bilo. Marko i ja smo počeli tražiti stanove za najam, ali cijene su bile previsoke za naš budžet. Prijateljica Lejla ponudila mi je privremeni smještaj kod nje dok ne nađemo nešto svoje.
Ivanov obrt nije išao kako je planirao. Nakon tri mjeseca došao je kući slomljen: “Sve sam izgubio… Nema posla, nema klijenata…”
Mama je tada prvi put priznala: “Možda sam pogriješila što sam sve dala samo tebi.”
Ivan me pogledao: “Oprosti, Ana… Bio sam sebičan.”
Ali isprike nisu vratile sigurnost koju sam izgubila. Naučila sam da se u životu ne mogu uvijek osloniti na druge – čak ni na vlastitu obitelj.
Danas sjedim u malom stanu koji dijelim s Markom i našom malom kćeri Sarom. Mama dolazi u posjetu češće nego prije, pokušava nadoknaditi propušteno vrijeme s unukom. Ivan radi u trgovini i polako vraća dugove koje je napravio.
Ponekad se pitam – što bi bilo da je mama podijelila štednju na pola? Bismo li svi bili sretniji? Ili su ovakve rane nužne da bismo odrasli?
Možda vi imate odgovor: Je li moguće oprostiti kad vas najbliži iznevjere baš onda kad vam najviše trebaju? Kako vi gledate na ovakvu nepravdu u obitelji?