Kuća koja nikad nije bila naša: Priča o obiteljskom izdajstvu
“Ne možeš to ozbiljno misliti, mama!” Darijev glas je drhtao dok je gledao svoju majku preko stola. Sjedila sam pored njega, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. U dnevnoj sobi mirisalo je na kavu i svježe ispečene kiflice, ali atmosfera je bila ledena.
Svekrva, gospođa Marija, gledala je kroz prozor, izbjegavajući Darijev pogled. “Darijo, ti znaš da je Ana uvijek bila uz nas. Ona je ta koja će ostati ovdje kad nas više ne bude. Tako smo odlučili.”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Godinama smo Darijo i ja ulagali u tu kuću – svaku kunu koju smo imali trošili smo na renovacije, na novi krov, na grijanje. Vikendi su nam prolazili u bojanju zidova, sadnji ruža u dvorištu, popravljanju svega što bi se pokvarilo. Sve to s mišlju da će jednog dana ta kuća biti naš dom, mjesto gdje će naša djeca odrastati.
Ana, Darijeva mlađa sestra, sjedila je tiho u kutu, s blagim smiješkom na licu. Nikad nije voljela raditi oko kuće, rijetko je dolazila, a kad bi došla, samo bi se žalila na dosadu i odlazila u grad s prijateljicama.
“Ali mama, Ivana i ja smo sve dali za ovu kuću! Zar to ništa ne znači?” Darijo je bio očajan.
Svekar, gospodin Stjepan, samo je slegnuo ramenima. “Tako smo odlučili. Ana će dobiti kuću. Vi imate svoj stan u gradu.”
Stan u kojem smo živjeli bio je malen, taman za dvoje. Oduvijek smo planirali preseliti se ovdje kad djeca dođu. Sad sam osjećala kao da mi netko guli kožu s leđa.
Te noći Darijo nije mogao spavati. Ležao je budan do jutra, zureći u strop. Ja sam plakala tiho, da me ne čuje. Osjećala sam se izdano, ne samo od strane njegovih roditelja nego i od njega – jer nije znao što učiniti, jer nije mogao zaštititi naš san.
Sljedećih tjedana atmosfera u obitelji bila je napeta. Marija i Stjepan su nas izbjegavali, a Ana je počela dolaziti češće, već se ponašajući kao vlasnica. Donosila je svoje prijatelje, premještala namještaj bez pitanja, čak je jednom dovela agenta za nekretnine da procijeni vrijednost kuće.
“Ivana, možda bismo trebali pustiti sve to…” rekao mi je Darijo jedne večeri dok smo sjedili na balkonu našeg stana.
“Pustiti? Kako možeš tako lako odustati? Zar ti nije stalo do svega što smo zajedno gradili?”
“Naravno da mi je stalo! Ali to su moji roditelji… Ne mogu ih natjerati da promijene mišljenje.”
Osjetila sam kako se između nas diže zid. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će oprati suđe, tko će pokupiti veš. Sve frustracije su izlazile na površinu.
Jednog dana sam srela Mariju na tržnici. Pogledala me hladno i rekla: “Ivana, nadam se da razumiješ – Ana nema nikoga osim nas. Ti imaš Darija. To bi ti trebalo biti dovoljno.”
Nisam joj odgovorila. Samo sam otišla kući i plakala satima.
Moji roditelji nisu znali ništa o tome. Sramila sam se priznati im da sam izgubila bitku za dom koji nikad nije bio moj. Mama me jednom pitala: “Jeste li vi dobro? Izgledaš umorno.” Samo sam slegnula ramenima.
Darijo se sve više povlačio u sebe. Počeo je ostajati duže na poslu, vraćao se kasno navečer i odmah išao spavati. Više nismo razgovarali o budućnosti.
Jedne subote Ana je organizirala zabavu u kući – našoj kući – i pozvala cijelu ekipu iz grada. Netko mi je poslao fotografiju: Ana pleše po dnevnoj sobi koju sam ja uređivala, smije se dok pije vino iz moje čaše.
Te noći sam odlučila otići tamo. Ušla sam bez kucanja. Svi su me gledali kao uljeza.
“Što ti radiš ovdje?” pitala me Ana s podsmijehom.
“Došla sam po svoje stvari,” rekla sam hladno.
Nitko nije rekao ni riječ dok sam skupljala naše fotografije sa zidova, vazu koju mi je baka poklonila za vjenčanje, nekoliko knjiga koje sam ostavila prošli put.
Kad sam izlazila iz kuće, Marija me zaustavila na vratima: “Ivana, nemoj biti ogorčena. Život nije uvijek pošten.”
Nisam joj ništa odgovorila.
Dugo sam razmišljala o svemu što se dogodilo. O povjerenju koje je nestalo, o snovima koji su se raspršili kao prašina pod nogama Ane i njenih prijatelja. O braku koji više nije bio isti.
Danas živimo u istom stanu kao prije, ali ništa više nije isto. Darijo i ja smo stranci pod istim krovom. Povremeno ga uhvatim kako gleda stare slike kuće na mobitelu i znam da ga boli jednako kao i mene.
Pitam se – koliko vrijedi obitelj ako te može tako lako izdati? Je li dom mjesto ili ljudi koji ga čine? Može li se povjerenje ikada vratiti nakon ovakve izdaje?