Kuća iz snova koja nas je slomila: Poklon koji je uništio naš brak
“Jesi li ti normalna, Ivana? Opet si ostavila svjetlo upaljeno u hodniku! Znaš li koliko to košta?” glas Marka odjeknuo je stubištem naše nove kuće. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam rezala luk za večeru. Nije prošlo ni mjesec dana otkako smo se uselili, a već sam osjećala da mi srce preskače svaki put kad čujem njegov korak.
Sjećam se dana kad su moji roditelji, Ana i Stjepan, stajali pred nama s ključevima u ruci. “Ovo je vaš novi početak,” rekla je mama kroz suze radosnice. Svi su pljeskali, a ja sam osjećala ponos i zahvalnost. Marko je bio tih, ali sam to pripisivala njegovoj sramežljivosti pred mojom obitelji. Nisam znala da će ta tišina postati zid između nas.
Kuća u predgrađu Osijeka bila je prostrana, s velikim dvorištem i starim orahom pod kojim sam zamišljala kako ćemo jednog dana gledati našu djecu kako se igraju. Ali već prve noći Marko je rekao: “Nisam ja tražio ovu kuću. Tvoji su odlučili, kao da ja ne postojim.”
Pokušavala sam ga uvjeriti da je to dar iz ljubavi, ali on je sve više šutio, povlačio se u sebe. Počeo je raditi prekovremeno, a kad bi došao kući, samo bi prigovarao – oko računa, oko toga što nisam promijenila zavjese, što nisam pitala njega prije nego što sam naručila novi stol za blagovaonicu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Marko je bacio novine na pod. “Tvoji misle da sam nesposoban! Sve su oni riješili za nas – i kuću i kredit i namještaj! Gdje sam tu ja?”
Pogledala sam ga kroz suze. “Samo su htjeli pomoći…”
“Ne trebam njihovu pomoć! Trebam ženu koja će biti uz mene, a ne uz svoju mamu!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Počela sam izbjegavati roditelje, osjećajući krivnju svaki put kad bih ih nazvala. Mama je primijetila promjenu: “Ivana, što se događa? Ne zvučiš sretno.” Lagala sam joj da je sve u redu.
S vremenom, Marko je sve češće izlazio s prijateljima – Ivanom i Damirom – vraćao bi se kasno, ponekad i pijan. Ja bih sjedila na kauču, gledala u prazno i osjećala kako nestajem. Počela sam gubiti apetit, nisam spavala noćima. Jednog jutra nisam mogla ustati iz kreveta. Mama me našla kako plačem na podu kupaonice.
“Ne mogu više, mama… Ne znam gdje sam pogriješila.”
Odvela me kod psihologa. Dijagnoza: depresija. Nisam mogla vjerovati – ja, koja sam uvijek bila vesela, puna života… Sad sam bila sjena same sebe.
Marko nije razumio. “Šta ti fali? Imaš sve – kuću, posao, mene!”
Ali nisam imala njega. Onog Marka kojeg sam voljela više nije bilo. Ili ga možda nikad nisam ni upoznala?
Jedne večeri došao je kasno i rekao: “Ne mogu više ovako. Ova kuća nas je uništila.”
Samo sam klimnula glavom. Znala sam da je kraj.
Razvod je prošao tiho. Roditelji su bili slomljeni. “Samo smo htjeli najbolje za vas,” šapnuo je tata dok mi je pakirao kutije.
Danas živim u malom stanu u Sarajevu. Radim kao učiteljica i polako učim voljeti sebe ponovno. Kuća iz snova ostala je prazna – simbol svega što smo izgubili.
Ponekad se pitam: Je li ljubav dovoljna kad obitelj postane teret? Može li poklon iz najbolje namjere uništiti ono što smo gradili godinama? Što biste vi učinili na mom mjestu?