Kad ti se svijet okrene: Moja mama i bivši protiv mene

“Ne možeš mi to raditi, mama!” viknula sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala svoju majku, Nadu, kako sjedi za kuhinjskim stolom, hladna i nepomična. Dario je stajao pored nje, ruku prekriženih na prsima, s onim svojim poznatim, iritantno smirenim izrazom lica. “Ivana, smiri se. Razmišljamo samo o Ani,” rekao je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu – kao da nije upravo on taj koji mi je slomio srce prije dvije godine.

Bilo je rano jutro, subota. Ana je još spavala u svojoj sobi, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama. Prije samo nekoliko dana saznala sam da su moja majka i Dario potajno razgovarali o tome da bi Ana možda trebala više vremena provoditi kod njega. Bez mene. Bez mog znanja. “Kako ste mogli?” prošaptala sam, ali odgovor nije stigao. Samo tišina i pogled koji govori: “Mi znamo bolje od tebe.”

Nisam mogla vjerovati da mi to radi vlastita majka. Odrasla sam u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje smo ona i ja bile tim – ili sam barem tako mislila. Moj otac je otišao kad sam imala deset godina, a Nada je uvijek govorila: “Mi žene moramo držati zajedno.” Sada, kad mi je najteže, ona stoji na strani čovjeka koji me ostavio zbog druge žene.

“Ivana, nisi dobro. Previše si emotivna,” rekla je Nada tiho, kao da me pokušava umiriti. “Ana treba stabilnost. Dario joj to može pružiti. Ti si stalno na rubu.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Na rubu sam jer ste me vi doveli do toga!”

Sve je počelo prije nekoliko mjeseci, kad sam izgubila posao u banci. Bila sam pod stresom, ali trudila sam se da Ana ništa ne osjeti. Ipak, Nada je sve češće dolazila kod nas, donosila hranu, čistila po stanu – i sve češće komentirala kako bi bilo dobro da Ana provede vikend kod Darija. Nisam htjela priznati da mi treba pomoć, ali nisam ni očekivala da će me vlastita majka izdati.

Jedne večeri, dok sam spremala Anu za spavanje, ona me upitala: “Mama, zašto ti i baka uvijek šapćete kad mislite da vas ne čujem?” Zastala sam s četkom u ruci. “Dušo, odrasli ponekad imaju ozbiljne razgovore.” Pogledala me svojim velikim smeđim očima: “Hoću li ja morati živjeti kod tate?” Srce mi se steglo. “Nećeš, ljubavi. Mama te voli najviše na svijetu.”

Ali nisam bila sigurna u to što govorim. Sljedećih dana Dario je dolazio po Anu češće nego inače. Nada mu je otvarala vrata kao da je on još uvijek dio obitelji. Jednom sam ih zatekla kako zajedno piju kavu na balkonu dok se Ana igrala u parku s prijateljicom. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu.

Jednog popodneva stigao mi je poziv iz Centra za socijalnu skrb. “Gospođo Ivana, dobili smo zahtjev za izmjenu skrbništva nad vašom kćeri Anom.” Glas mi je zadrhtao dok sam pitala tko je podnio zahtjev. “Vaš bivši suprug Dario i vaša majka Nada su naveli zabrinutost za Aninu dobrobit.”

Taj trenutak bio je kao hladan tuš. Nisam mogla disati. Otišla sam do mame i pitala je: “Zašto? Kako si mogla?” Pogledala me bez trunke kajanja: “Ivana, nisi dobro. Ana treba sigurnost.”

Počela sam sumnjati u vlastitu percepciju stvarnosti. Jesam li stvarno loša majka? Jesam li stvarno nestabilna? Počela sam gubiti apetit, nisam spavala noćima. Svaki put kad bih pogledala Anu, osjećala sam krivnju i strah.

Jedne večeri nazvala me prijateljica Mirela: “Ivana, moraš se boriti! Znaš da nisi sama.” Plakala sam joj u slušalicu: “Ali kome da vjerujem kad me vlastita majka izdala?” Mirela je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Vjeruj sebi. I Ani. Ona zna tko si ti.”

Došao je dan saslušanja u Centru za socijalnu skrb. Sjedili smo svi zajedno – ja, Dario i Nada – pred socijalnom radnicom Jasminom. Jasmina me gledala ravno u oči: “Gospođo Ivana, možete li nam reći kako se osjećate u vezi s prijedlogom vaše majke i bivšeg supruga?”

Glas mi je drhtao dok sam govorila: “Osjećam se izdano od strane ljudi kojima sam najviše vjerovala. Moja majka zna kroz što prolazim i umjesto da mi pomogne, ona mi okreće leđa.” Pogledala sam Nadu koja je zurila u pod.

Dario je pokušao preuzeti riječ: “Ivana nije stabilna…” Prekinula sam ga: “Nisam stabilna jer ste me vi doveli do ruba! Ali Ana je uvijek bila i bit će moj prioritet!”

Nakon saslušanja Jasmina nas je zamolila da izađemo iz sobe dok ona razgovara s Anom nasamo. Čekali smo u hodniku u napetoj tišini. Nada nije rekla ni riječ; Dario je tipkao po mobitelu.

Kad nas je Jasmina ponovno pozvala unutra, rekla nam je: “Ana jasno kaže da želi ostati s mamom. Također kaže da voli svog tatu i baku, ali želi svoj dom ovdje.” Osjetila sam olakšanje kakvo nisam dugo osjetila.

Nada me pogledala prvi put nakon dugo vremena s nekom vrstom tuge u očima. Dario je samo slegnuo ramenima.

Te večeri sjela sam s Anom na krevet i pitala: “Jesi li ljuta na baku ili tatu?” Odmahnula je glavom: “Ne… Samo želim biti s tobom.” Zagrlila sam je čvrsto.

Ali povjerenje prema mami više nikad neće biti isto. Ponekad noću ležim budna i pitam se – jesam li ja kriva što su se svi okrenuli protiv mene? Ili su oni zaboravili što znači biti obitelj?

Možda ste i vi prošli kroz nešto slično? Što biste vi učinili na mom mjestu?