Kad te vlastita kći proglasi lopovom: Priča o izdaji i oprostu

“Znaš li ti, mama, koliko si mi toga uskratila?” Lana je viknula, a njezine riječi su mi parajuće odzvanjale u ušima. Stajala je nasred dnevnog boravka, s rukama prekriženim na prsima, lice joj je bilo crveno od bijesa. Ja sam sjedila na rubu starog kauča, osjećajući se manja od makova zrna. “Sve si mi uzela!” nastavila je, a ja sam samo šutjela, pokušavajući zadržati suze.

Nisam joj mogla reći da sam svaku kunu, svaki sat, svaku minutu svog života dala njoj. Da sam, kad nas je Ivan ostavio zbog one žene iz Osijeka, ostala sama s djetetom i kreditom. Da sam radila u Konzumu do kasno navečer, a vikendom čistila stanove po Trešnjevci, samo da Lana ima novu jaknu za školu i da može na izlet s razredom. Sjećam se kako sam joj jednom, kad je imala sedam godina, obećala tortu za rođendan, ali sam zaspala od umora prije nego što sam je stigla ispeći. Plakala je cijelu noć, a ja sam se osjećala kao najgora majka na svijetu.

“Nisi ti mene nikad pitala što ja želim!” Lana je nastavila, a ja sam u sebi ponavljala: ‘Samo da ne zaplačem, samo da ne zaplačem.’ “Uvijek si radila, nikad nisi bila tu! Svi su imali mame na priredbama, samo si ti uvijek kasnila ili nisi dolazila!”

“Lana, znaš da sam morala raditi…” pokušala sam, ali me prekinula.

“To je tvoj izbor bio! Mogla si biti kao druge mame!”

Kako da joj objasnim da nisam imala izbora? Da sam svaki dan birala između računa za struju i njezinih tenisica? Da sam, kad je Ivan otišao, ostala s praznim frižiderom i djetetom koje je tražilo tatu? Sjećam se kako sam noću plakala u jastuk, da me ne čuje, i molila Boga da izdržim još jedan dan.

Prije nekoliko dana, Lana je došla s dečkom, tim Filipom iz kvarta, i rekla mi da planiraju živjeti zajedno. “Ali, mama, neću moći ništa ponijeti iz ovog stana. Sve je tvoje, zar ne? Sve si ti kupila, a meni ništa ne pripada!” Pogledala me s prezirom, kao da sam joj ukrala djetinjstvo. “Znaš, Filipova mama mu je ostavila stan. A ti? Što si ti meni ostavila? Samo dugove i frustracije!”

Bila sam šokirana. Zar je moguće da me vlastito dijete vidi kao nekoga tko joj je nešto oduzeo? Zar ne vidi da sam joj dala sve što sam imala? Da sam se odrekla svega za nju?

Sjetila sam se razgovora s prijateljicom Sanjom, koja mi je uvijek govorila: “Magda, pazi, djeca ne vide tvoje žrtve, vide samo ono što im fali.” Nisam joj vjerovala. Mislila sam, kad Lana odraste, shvatit će. Ali sada, kad ima dvadeset godina, gleda me kao stranca.

“Mama, znaš li ti da su svi u školi znali da si čistačica? Sramila sam se!” Lana je izgovorila te riječi tiho, ali dovoljno glasno da me zabole. “Nisi ti mene nikad pitala kako mi je bilo kad su mi se rugali. Samo si govorila da moramo izdržati.”

“Lana, nisam znala…” prošaptala sam, ali ona je već izlazila iz stana, zalupivši vratima. Ostala sam sama, u tišini, gledajući u zid prepun njenih dječjih crteža. Svaki crtež bio je podsjetnik na godine koje sam provela pokušavajući joj dati sve, a sada mi se činilo da sam joj dala – ništa.

Te noći nisam mogla spavati. Prebirala sam po sjećanjima: prvi dan škole, kad sam joj plela pletenice i molila susjedu Mariju da je pričuva dok sam na poslu; Božići bez poklona, ali s puno kolača i smijeha; ljetovanja kod tetke u Dalmaciji, jer za drugo nismo imali. Sve sam to radila za nju. Zar je moguće da je sve to bilo uzalud?

Sljedećih dana Lana nije dolazila. Filip je slao poruke, tražio da joj dam nešto novca za stanarinu. “Tvoja kći nema ništa, Magda. Zar ti nije žao?” pisao je. Osjećala sam se kao da sam na optuženičkoj klupi. Susjedi su počeli šuškati. “Jadna Magda, vidiš da je Lana otišla. Kažu da joj nije ništa ostavila…”

Jednog dana, dok sam sjedila u tramvaju na putu do posla, čula sam dvije žene kako pričaju o meni. “Znaš, ona Magda iz trećeg kata, muž je ostavio, a sad je i kći. Kažu da je škrta, sve za sebe…” Nisam mogla vjerovati. Zar sam postala predmet ogovaranja? Zar sam stvarno toliko pogriješila?

Navečer sam nazvala Sanju. “Ne mogu više, Sanja. Osjećam se kao da sam cijeli život trčala, a sad me svi gledaju kao lopova. Lana me mrzi, susjedi me ogovaraju, a ja… ja više ne znam tko sam.”

“Magda, djeca su nezahvalna dok ne postanu roditelji. Vjeruj mi, doći će dan kad će ti Lana doći i reći hvala. Samo mora proći kroz svoje boli.”

Ali što ako ne dođe taj dan? Što ako ostanem sama, s praznim stanom i praznim srcem?

Nekoliko tjedana kasnije, Lana mi je poslala poruku: “Mama, trebam tvoju pomoć. Filip me ostavio. Nemam gdje. Mogu li doći?” Srce mi je zaigralo, ali i zaboljelo. Nisam znala što da odgovorim. S jedne strane, bila sam ljuta, povrijeđena, ali s druge… bila je to moja kći.

Otvorila sam vrata kad je došla. Bila je slomljena, uplakana, izgubljena. Sjela je na kauč, isti onaj na kojem sam ja prije nekoliko tjedana plakala zbog nje. “Mama, oprosti. Nisam znala koliko ti je bilo teško. Sad znam.”

Zagrlila sam je, a suze su nam se pomiješale. Možda nisam bila savršena majka, ali sam bila tu. Uvijek. I uvijek ću biti.

Ponekad se pitam: Je li moguće da ljubav majke nikad nije dovoljna? Ili je dovoljno samo biti tu, kad te tvoje dijete najviše treba? Što vi mislite – gdje sam pogriješila, ili možda… nisam nigdje?