Kad te ostave bez ičega: Priča o izdaji i novom početku
“Ne možeš mi to napraviti, Dario!” vrištala sam dok su se vrata za njim zatvarala. Zvuk ključa u bravi bio je konačan, hladan kao noć koja se spuštala nad naš stan u Novom Zagrebu. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala shvatiti što se upravo dogodilo. Prije samo sat vremena sjedili smo za stolom, šutjeli, ali barem smo bili zajedno. Sad sam ostala sama – i prazna.
Mobitel mi je zazvonio. Na ekranu je pisalo: “Ljubica”. Nisam imala snage javiti se, ali ona je već bila na vratima. Ušla je bez kucanja, s onim svojim pogledom koji te presiječe do kosti.
“Što si mu napravila, Ivana? Gdje je moj sin?”
Nisam imala snage odgovarati na optužbe. Samo sam sjela na pod, među razbacane račune i stare slike s našeg vjenčanja. Ljubica je stajala iznad mene, ruku prekriženih na prsima.
“Znaš li ti koliko je on radio da bi vas prehranio? A ti… uvijek nezadovoljna!”
Nisam mogla vjerovati da me krivi za ovo. Dario je otišao – i to ne samo otišao, nego je sa sobom odnio svu našu ušteđevinu. Novac koji smo godinama štedjeli za stan, za djecu koju nikad nismo imali, za putovanja o kojima smo sanjali.
“Mama, molim vas… Ostavite me na miru,” prošaptala sam.
Ali ona nije odustajala. “Ti si ga natjerala! On nije takav! Sigurno imaš nekog drugog!”
U tom trenutku mi je došlo da vrištim. Da joj kažem kako sam ja ta koja je radila dva posla dok je Dario mjesecima bio bez posla, kako sam ja plaćala račune kad on nije mogao ustati iz kreveta od depresije. Ali nisam imala snage. Samo suze.
Kad je napokon otišla, ostala sam sjediti u mraku. U glavi mi je odzvanjalo: “Što sad? Kako dalje?” Nisam imala ni kune na računu. Sjetila sam se mame u Mostaru, ali nisam htjela da zna kroz što prolazim. Ona bi odmah sjela na autobus i došla, a ja sam željela biti jaka.
Sljedećih dana nisam izlazila iz stana. Zvali su me prijatelji – Sanja, Mirela, pa čak i susjeda Ružica – ali nisam odgovarala nikome. Sram me bio. Kako objasniti da te muž ostavio bez ičega? Da si vjerovala čovjeku koji ti je obećao cijeli svijet?
Jednog jutra zazvonio je poštar. Donio mi je pismo iz banke: “Vaš račun je prazan.” Znala sam to već, ali kad vidiš crno na bijelo, zaboli još više.
Tada me nazvala Sanja. “Ivana, dosta je! Dolazim po tebe. Idemo van, moraš jesti!”
Nisam imala snage odbiti je. Sjela sam s njom u mali kafić na Trešnjevci i prvi put nakon dugo vremena ispričala sve što me mučilo.
“Znaš što,” rekla mi je Sanja dok mi je stiskala ruku preko stola, “on nije vrijedan tvojih suza. Ali moraš nešto poduzeti. Prijavi ga policiji! To što je napravio nije samo kukavički – to je kazneno djelo!”
Nisam ni razmišljala o tome. Bila sam toliko slomljena da nisam vidjela izlaz. Ali Sanja nije odustajala.
“Imaš pravo na svoj dio novca! I na dostojanstvo!”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla s Dariom – o prvim godinama kad smo živjeli u podstanarskoj sobici kod tete Zdenke u Dubravi, o njegovim obećanjima da će jednog dana sve biti bolje. O njegovim lažima kad bi nestajao na vikende pod izgovorom da ide kod prijatelja u Sisak.
Sljedećeg jutra otišla sam u policiju. Ruke su mi se tresle dok sam pričala inspektoru Periću što se dogodilo.
“Gospođo Ivana, ovo što opisujete spada pod kazneno djelo pronevjere bračne imovine. Moramo pokrenuti postupak,” rekao mi je ozbiljno.
Osjećala sam se kao da izdajem vlastitog muža, ali znala sam da nemam izbora. Nisam imala ništa osim ponosa koji mi je ostao.
Tjedni su prolazili sporo. Ljubica me više nije zvala – valjda joj je Dario ispričao svoju verziju priče. Moji roditelji su saznali sve i došli iz Mostara pomoći mi platiti stanarinu dok ne stanem na noge.
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Bio je to Dario.
“Ivana… žao mi je,” šapnuo je s druge strane linije.
“Žao ti je? Nakon svega? Gdje su naši novci?”
Tišina.
“Trebali su mi… Imao sam dugove… Kocka… Nisam znao kako ti reći…”
Osjetila sam kako mi se srce lomi po tisućiti put.
“Znaš li ti što si napravio? Uništio si sve što smo gradili!”
“Znam… Ali volim te… Možemo li pokušati opet?”
Nasmijala sam se kroz suze.
“Ne možemo, Dario. Ovaj put biram sebe. I neću ti oprostiti što si me ostavio bez ičega – osim hrabrosti da krenem dalje bez tebe.”
Prekinula sam poziv i osjetila olakšanje prvi put nakon dugo vremena.
Danas radim tri posla – nije lako, ali svaki dan osjećam ponos što nisam odustala od sebe. Ljubica više ne dolazi; čujem da se Dario skriva negdje po Bosni zbog dugova.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti sam nego živjeti u laži? Što biste vi napravili da vas osoba koju najviše volite ostavi bez ičega?