Kad srce zanijemi: Moja tiha borba kroz raspad obitelji

“Jelena, opet si zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku! Koliko puta ti moram reći?” otac je vikao iz dnevne sobe, a ja sam stajala na stepenicama, stisnutih šaka, gledajući u pod. Majka je šutjela, kao i uvijek kad bi on podigao glas. U toj tišini, između njegovih riječi i njezinog pogleda, osjećala sam kako mi srce postaje sve hladnije. Nekad sam mislila da je ljubav nešto što traje zauvijek, ali sada sam bila sigurna da može nestati, tiho i neprimjetno, baš kao što nestaju boje na staroj fotografiji.

Moje ime je Jelena Kovačević i imam sedamnaest godina. Živim u malom stanu u Sarajevu s roditeljima i mlađim bratom Ivanom. Nekad smo svi zajedno doručkovali, smijali se i pričali o planovima za vikend. Sada svatko jede sam, u tišini, gledajući u mobitel ili kroz prozor. Otac dolazi kući kasno, majka je stalno umorna, a Ivan se povukao u svoj svijet videoigara. Ja? Ja sam naučila biti nevidljiva.

“Jelena, možeš li mi pomoći oko zadaće?” Ivan me upitao jedne večeri, ali nisam imala snage. “Kasnije, Ivane…” promrmljala sam, znajući da kasnije nikad neće doći. Osjećala sam krivnju jer sam ga ostavljala samog, ali nisam znala kako mu pomoći kad ni sebi nisam mogla.

Sve je počelo prije dvije godine, kad je otac ostao bez posla. Bio je ponosan čovjek, navikao da ga ljudi poštuju. Odjednom je postao nervozan, svaka sitnica ga je izbacivala iz takta. Majka je radila dva posla da nas prehrani, ali umjesto zahvalnosti dobijala je samo prigovore. “Nisi nikad kod kuće! Djeca te trebaju!” vikao bi otac, a ona bi samo slegnula ramenima i otišla u kuhinju.

Jedne noći čula sam ih kako se svađaju dok su mislili da spavamo. “Ne mogu više ovako! Sve pada na mene!” majka je plakala. “A što ja mogu? Nitko me neće zaposliti!” odgovorio je otac. U tom trenutku shvatila sam da više nema povratka na staro.

U školi sam se trudila biti dobra učenica, ali ocjene su mi padale. Profesorica hrvatskog jezika, gospođa Radić, pozvala me jednom nakon sata: “Jelena, jesi li dobro? Zabrinuta sam za tebe.” Samo sam slegnula ramenima i slagala: “Sve je u redu.” Nisam znala kako joj objasniti da mi se srce smrzava svaki put kad čujem ključ u bravi.

Prijateljica Mirela pokušavala me oraspoložiti. “Ajde sa mnom na kafu poslije škole!” nudila je. Odbijala sam izgovorima: “Moram kući pomoći mami.” Istina je bila da nisam imala snage za razgovor ni smijeh. Povukla sam se u sebe, a Mirela je s vremenom prestala zvati.

Jednog dana otac nije došao kući. Majka je sjedila za stolom s glavom u rukama. “Jelena, možeš li skuhati Ivanu juhu? Ja… ja moram malo leći.” U njenom glasu osjetila sam slomljenost koju nisam znala popraviti. Ivan me gledao velikim očima: “Gdje je tata?” Nisam znala odgovor.

Tjedni su prolazili. Otac se vratio nakon nekoliko dana, smrknut i šutljiv. Počeo je piti. Svađe su postale još češće i glasnije. Jedne večeri bacio je tanjur o zid. Ivan je plakao, a ja sam ga grlila i šaptala: “Sve će biti dobro.” Lagala sam mu kao što sam lagala profesorici.

Majka je napokon skupila hrabrost i rekla: “Djeco, tata i ja ćemo se razvesti.” Ivan je pobjegao u svoju sobu, a ja sam ostala sjediti za stolom, osjećajući kako mi srce postaje kamen. Nije bilo suza, samo praznina.

Nakon razvoda preselili smo se kod majčine sestre u Mostar. Novi grad, nova škola, novi ljudi. Svi su me gledali kao čudakinju jer nisam pričala ni smijala se kao ostali. Profesorica matematike, gospođa Begović, jednom me upitala: “Jelena, što te muči?” Samo sam slegnula ramenima.

Jedne večeri sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Sjetila sam se dana kad smo svi zajedno išli na izlet na Jablaničko jezero. Smijali smo se, kupali i jeli sendviče koje je mama napravila. Tada mi se činilo da će tako biti zauvijek.

Sada znam da ništa ne traje vječno. Ljubav može nestati, obitelj se može raspasti, a srce može postati hladno od previše boli.

Ponekad se pitam: Jesam li mogla nešto promijeniti? Je li moguće ponovno vjerovati u ljubav nakon što jednom nestane? Možda vi imate odgovor.