Kad sam podigla mobitel svoje prijateljice i čula glas svog muža

“Zašto mi se ne javljaš? Znaš da ne mogu više ovako!” – glasno je odzvanjalo iz mobitela moje prijateljice Lejle, dok sam stajala u njenoj kuhinji, držeći šalicu kave u ruci. Mobitel je vibrirao po stolu, a ja sam, misleći da je možda nešto hitno, automatski posegnula za njim. Na ekranu je pisalo samo “Neodgovoreni poziv: Ivan”. Nisam ni trepnula kad sam pritisnula tipku za povratni poziv, očekujući možda njenog brata ili nekog iz njene obitelji. Ali onda – šok.

S druge strane linije začuo se glas koji poznajem bolje od ijednog drugog na svijetu. “Lejla? Jesi li sama?” – upitao je moj muž, Ivan, tihim, napetim tonom. U tom trenutku, svijet mi se srušio pod nogama. Ruka mi je zadrhtala, a srce počelo divlje lupati. Nisam znala što reći, pa sam samo šutjela, pokušavajući shvatiti je li ovo neka bolesna šala ili stvarnost.

Lejla je ušla u kuhinju s osmijehom, ne sluteći ništa. Pogledala me i zastala kad je vidjela moj izraz lica. “Sve u redu?” – upitala je, ali ja nisam mogla izustiti ni riječ. Spustila sam mobitel na stol kao da me opekao i samo gledala u nju. “Tko ti je Ivan?” – pitala sam, glasom koji nije bio moj.

Lejla je problijedila. Pogled joj je skliznuo prema mobitelu, pa prema meni. “To… to nije ono što misliš…” – počela je mucati, ali ja sam već znala. Sve mi je postalo jasno u sekundi: kasni Ivanovi sastanci, Lejlina iznenadna tajanstvenost, poruke koje bi brzo brisala kad bih joj došla u goste.

“Koliko dugo?” – pitala sam, sada već drhteći od bijesa i bola. Lejla je sjela za stol i pokrila lice rukama. “Nisam htjela… Kunem ti se, sve je počelo slučajno… Bila sam slaba, on je bio tu…”

Sjećanja su mi navirala poput bujice: Lejlini iznenadni pokloni, Ivanove česte poslovne večere baš kad bi Lejla bila sama… Kako sam mogla biti tako slijepa? Kako sam mogla vjerovati ljudima koje najviše volim?

“Jesi li ga voljela?” – prošaptala sam, a suze su mi klizile niz lice. Lejla je samo klimnula glavom, ne usuđujući se pogledati me u oči.

U tom trenutku, sve što sam znala o sebi i svom životu nestalo je. Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Nisam znala što me više boli – izdaja muža ili izdaja prijateljice koju sam smatrala sestrom.

“Moram otići,” promrmljala sam i istrčala iz stana. Kiša je padala, ali nisam marila. Hodala sam ulicama Sarajeva bez cilja, pokušavajući shvatiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše naivna? Jesam li previše vjerovala ljudima?

Kad sam napokon došla kući, Ivan me čekao u dnevnoj sobi. Pogledao me i odmah znao da znam. “Nisam htio da saznaš ovako,” rekao je tiho.

“Kako si mogao? Kako ste mogli oboje?” – viknula sam kroz suze.

Ivan je sjeo na rub kauča i spustio glavu. “Nisam planirao… Sve je počelo kad si ti bila na seminaru u Zagrebu prošle godine. Lejla je bila usamljena, ja isto… Bio sam slab… Ali volim tebe!”

Te riječi su me pogodile kao nož. “Voljeti nekoga ne znači izdati ga!” – odbrusila sam.

Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike nas troje: roštilji na vikendici kod Ivanovih roditelja u Samoboru, zajednički izleti na Jadran… Sve mi se činilo kao laž.

Sljedećih dana pokušavala sam funkcionirati normalno zbog djece, ali svaki put kad bih pogledala Ivana ili čula Lejlino ime, srce bi mi preskočilo od bola. Djeca su osjećala napetost; naš sin Filip pitao me zašto tata više ne dolazi po njega u školu.

Moja mama, Jasna, došla mi je pomoći oko djece. Sjela je kraj mene jedne večeri dok sam plakala u kuhinji. “Znaš, dijete moje, život te uvijek iznenadi tamo gdje najmanje očekuješ. Ali moraš odlučiti – hoćeš li oprostiti ili krenuti dalje?”

Nisam znala odgovor. Oprostiti? Kako oprostiti dvostruku izdaju? A opet, što ako ostanem sama s dvoje male djece? Što će reći ljudi? U malom mjestu poput našeg svi sve znaju.

Tjedni su prolazili. Ivan se trudio dokazati mi da mu je žao: prestao se viđati s Lejlom, dolazio ranije kući, pomagao oko djece. Ali povjerenje je bilo uništeno.

Jednog dana srela sam Lejlu na tržnici. Pogledale smo se i obje zaplakale. “Žao mi je više nego što možeš zamisliti,” rekla je kroz suze.

“Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali ne mogu ti više vjerovati.” Okrenula sam se i otišla, osjećajući olakšanje što sam barem to izgovorila naglas.

Danas još uvijek živim s Ivanom zbog djece, ali naš odnos nikad više neće biti isti. Povremeno se pitam jesam li pogriješila što nisam otišla odmah. Možda bih bila sretnija sama?

Ponekad sjedim navečer na balkonu i gledam svjetla grada pa se pitam: Je li moguće ponovno vjerovati nakon ovakve izdaje? Što biste vi učinili na mom mjestu?