Kad prošlost pokuca na vrata: Povratak stare ljubavi u život Ane
“Anka?” Njegov glas presjekao je zrak kao nož. Stajala sam usred trgovačkog centra, s vrećicama iz Konzuma u ruci, dok su mi srce i misli odjednom pobjegli 35 godina unatrag. Pogledala sam ga, pokušavajući uvjeriti samu sebe da je to samo netko sličan, neki prolaznik iz prošlosti koji mi je poznat iz tramvaja ili s placa. Ali kad je izgovorio moje ime, sve se vratilo: miris lipa u srpnju, zvuk njegovog smijeha, osjećaj njegovih usana na mom vratu dok smo se skrivali iza stare garaže kod njegove bake u Novom Zagrebu.
“Ivane?” promucala sam, a glas mi je zadrhtao kao da imam 17, a ne 52 godine. On se nasmiješio onim istim osmijehom zbog kojeg sam nekad mislila da je cijeli svijet moj. “Nisam mogao vjerovati… Anka, jesi li to stvarno ti?”
Stajali smo tako, okruženi ljudima koji su žurili po popustima i akcijama, dok je vrijeme za nas stalo. U meni se sve lomilo. Nisam ga vidjela otkako je otišao studirati u Sarajevo, a ja ostala ovdje, u Zagrebu, jer me mama nije puštala. “Nećeš ti meni u tuđinu zbog nekog dečka!”, vikala je tada, a ja sam plakala cijelu noć. On je otišao, pisao mi nekoliko puta, ali mama je te pisma sakrivala. Saznala sam to tek godinama kasnije, kad sam čistila njenu ladicu nakon što je umrla.
“Kako si?” pitao me Ivan tiho, kao da zna da će svaka riječ otvoriti stare rane. “Dobro… Mislim, znaš kako je…”, pokušala sam se nasmijati, ali glas mi je bio previše tanak. “A ti?”
“Vratio sam se prije par mjeseci. Mama mi je bolesna, pa sam ovdje dok ne bude bolje. Nisam mislio da ću te ikad više vidjeti.” Pogledao me onim svojim tamnim očima koje su uvijek znale prepoznati kad lažem.
“Imaš li vremena za kavu?” pitao je odjednom. Pogledala sam na sat – muž me čeka doma, ručak nije gotov, a kći mi šalje poruke kad će joj auto. Ali nešto u meni nije dalo da kažem ne.
Sjeli smo u kafić pored DM-a. Ruke su mi drhtale dok sam miješala šećer u kavi. “Sjećaš li se onog ljeta kad smo išli na Jarun biciklima?”, pitao je Ivan. “Kako ne bih…”, nasmijala sam se kroz suze. “Sjećam se i kako si me prvi put poljubio kod one stare klupe…”
“Anka… Zašto nisi nikad odgovorila na moja pisma?”, prekinuo me tiho. Osjetila sam kako mi lice gori od srama i tuge. “Nisam ih nikad dobila… Mama ih je sakrila od mene. Saznala sam to tek kad je umrla.”
Ivan je šutio dugo, gledajući kroz prozor na kišu koja je počela padati po parkiralištu. “Znaš… Mislio sam da si me zaboravila. Da ti nisam bio važan.”
“Nisi imao pojma koliko sam plakala zbog tebe…”, šapnula sam.
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – muž. “Gdje si? Ručak će zagorjeti!”, vikao je kroz slušalicu. “Dolazim odmah”, slagala sam i spustila pogled.
Ivan me pogledao s tugom i razumijevanjem. “Imaš obitelj?”
“Imam… Muža, kćer… Sve ono što se očekuje od žene mojih godina.”
“Jesi li sretna?”, pitao je tiho.
To pitanje me pogodilo kao šamar. Jesam li sretna? Imam sve što treba – stan na Trešnjevci, posao u školi, muža koji nije loš čovjek ali nikad nije znao slušati moje snove. Kći koja me voli ali živi svoj život.
“Ne znam više ni sama…”, priznala sam.
Ivan je stavio ruku preko stola na moju. “Znaš li da sam te volio više od svega? Da te nikad nisam zaboravio?”
Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. “I ja tebe… Ali život… Znaš kako to ide kod nas – roditelji odlučuju, sudbina piše svoje priče…”
Sjedili smo tako još neko vrijeme, pričali o svemu što smo propustili – o njegovom životu u Sarajevu, o mojoj svakodnevici između škole i kuhinje, o snovima koje smo zakopali jer su drugi odlučili umjesto nas.
Na kraju smo ustali i zagrlili se kao dvoje starih prijatelja koji znaju da su izgubili previše vremena.
“Možda smo mogli imati drugačiji život…”, rekao je Ivan dok smo izlazili iz kafića.
“Možda… Ali barem sada znamo istinu.” Pogledala sam ga posljednji put prije nego što sam otišla prema autu.
Cijelim putem do kuće razmišljala sam o svemu što smo mogli biti – o ljubavi koju su nam ukrali tuđi strahovi i očekivanja. Kad sam došla doma, muž me dočekao s mrzovoljnim pogledom jer ručak nije bio gotov na vrijeme. Kći mi je samo mahnula i otišla van s prijateljicama.
Sjela sam za stol i gledala kroz prozor na kišu koja nije prestajala padati.
Pitam se – koliko nas živi tuđe živote jer nismo imali hrabrosti ili priliku boriti se za svoje snove? I možemo li ikada oprostiti onima koji su nam to uzeli?