Kad prošlost ne želi nestati: Kako je nova djevojka mog bivšeg muža promijenila moj život

“Ne možeš ti više dolaziti ovdje kad god poželiš, Ivana! Imaš svoje dane, drži se dogovora!” Anin glas odjekivao je stubištem dok sam stajala pred vratima Damirovog stana, držeći Lukin ruksak u ruci. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi se tresle. Pogledala sam Luku, koji je stajao iza mene, zbunjen i tih. “Mama, mogu li ja samo uzeti svog medu?” prošaptao je. Nisam znala što da mu kažem.

Nakon razvoda od Damira, nadala sam se da ćemo barem zbog Luke ostati civilizirani. Nije bilo lako – Damir i ja smo prošli kroz godine svađa, šutnji i neizgovorenih riječi. Ali Luka je bio svjetlo u mom životu, razlog zbog kojeg sam svako jutro ustajala iz kreveta. Kad je Damir upoznao Anu, nadala sam se da će ona biti netko tko će donijeti mir, možda čak i prijateljstvo. Ali Ana je bila sve osim toga.

Prvi put kad sam je upoznala, na Lukinom rođendanu, pružila mi je ruku s osmijehom koji nije dosezao do očiju. “Drago mi je, Ivana. Nadam se da ćemo se dobro slagati zbog Luke.” Osjetila sam hladnoću u njenom stisku. Damir je stajao pored nje, nervozno prebacujući težinu s noge na nogu. Luka je trčao oko nas s balonom. Tada nisam znala da će taj osmijeh uskoro postati oružje.

Počelo je sitnicama. Ana bi mi slala poruke: “Luka danas ne može doći, nije mu dobro.” Ili: “Damir i ja smo planirali vikend izlet, možeš ga vidjeti u ponedjeljak.” U početku sam pokušavala biti razumljiva – možda stvarno žele provesti vrijeme s njim. Ali uskoro su izleti postali pravilo, a moji dani s Lukom iznimka. Kad bih nazvala Damira, on bi uvijek bio kratak: “Ana misli da je bolje ovako. Znaš da ona ima iskustva s djecom iz svoje obitelji.”

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu u Novom Zagrebu, gledajući Lukine crteže na hladnjaku, osjetila sam kako me guši nemoć. Nazvala sam svoju sestru Marinu u Mostar. “Ne mogu više ovo izdržati. Kao da mi netko otima dijete pred očima, a ja ne mogu ništa učiniti.” Marina je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Ivana, moraš se boriti. Luka ima pravo na tebe. Ne daj da ti uzmu ono što ti pripada.”

Sljedeći put kad sam došla po Luku, Ana me dočekala na vratima s papirima u ruci. “Damir i ja smo odlučili da ćemo tražiti izmjenu skrbništva. Mislim da bi bilo bolje za Luku da živi s nama. Ovdje ima stabilnost.” Pogledala sam Damira, ali on nije mogao podići pogled s poda.

“Vi niste njegova majka!” viknula sam kroz suze. “Ne možete mi ga oduzeti!” Luka je izašao iz sobe i zagrlio me oko struka. “Mama, ne želim živjeti ovdje zauvijek… Hoću kući.” Ana ga je povukla za ruku: “Luka, idi u sobu! Odrasli razgovaraju.”

Tog dana sam prvi put osjetila pravi strah – strah da ću izgubiti sina. Počela sam skupljati dokaze: poruke koje mi je Ana slala, svjedočanstva susjeda koji su vidjeli kako Luka plače kad ga ostavljam kod njih. Otišla sam kod odvjetnice Lejle u Sarajevu. “Ovo nije samo borba za skrbništvo,” rekla mi je Lejla dok smo sjedile u njenom uredu punom knjiga i papira. “Ovo je borba za tvoje dostojanstvo kao majke.”

Suci su slušali obje strane. Ana je govorila o tome kako Luka kod mene nema dovoljno prostora za igru, kako često kasnim po njega jer radim prekovremeno kao medicinska sestra u bolnici Dubrava. Damir je šutio ili potvrđivao sve što bi ona rekla. Ja sam pričala o tome kako Luka voli naše male rituale – gledanje crtića prije spavanja, zajedničko kuhanje nedjeljom, šetnje po Jarunu.

Jednog dana Luka mi je šapnuo dok smo sjedili na klupi: “Mama, Ana mi ne da da ti crtam crteže. Kaže da to nije lijepo prema njoj.” Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića.

Bitka na sudu trajala je mjesecima. U međuvremenu sam izgubila nekoliko kilograma, kosa mi je počela opadati od stresa, a kolegice na poslu su me gledale sažaljivo kad bih dolazila umorna i bezvoljna. Mama me zvala svaku večer iz Osijeka: “Ivana, izdrži još malo… Sve će to proći.” Ali meni se činilo kao da nikad neće.

Jedne večeri Luka me nazvao s Damirovog mobitela: “Mama, mogu li doći kod tebe? Nedostaješ mi.” Nisam mogla zaspati tu noć – vrtjela sam po glavi sve što bih mogla reći sutkinji, sve što bih mogla dokazati.

Na posljednjem ročištu sutkinja me pogledala ravno u oči: “Gospođo Ivana, jasno je da ste vi Lukina majka i da mu značite više nego itko drugi na svijetu. No, morate naučiti surađivati s ocem i njegovom partnericom zbog dobrobiti djeteta.” Osjetila sam olakšanje pomiješano s gorčinom – nisam pobijedila Anu, ali nisam ni izgubila Luku.

Danas živim s Lukom u malom stanu blizu Maksimira. Damir ga viđa redovito, a Ana više ne šalje poruke – barem ne meni. Luka mi ponekad ispriča kako ga Ana još uvijek pokušava nagovoriti da ostane kod njih duže, ali sada zna reći “Ne želim”.

Ponekad se pitam – koliko daleko ljudi mogu ići iz ljubomore? I koliko snage treba jednoj majci da sačuva svoje dijete? Možda ste i vi prošli kroz nešto slično… Kako ste vi pronašli snagu kad vam se činilo da ste sami protiv svih?