Kad mi je svekrva uzela i posljednju šalicu: Moj rat za vlastiti život

“Daj, Alma, zar ti je toliko teško skuhati kavu kako treba?” glas moje svekrve, Milene, odjekivao je kuhinjom dok sam drhtavim rukama pokušavala pronaći svoju omiljenu šalicu. Nije je bilo. Kao ni jučer, ni prekjučer. Svaki put kad bih nešto svoje ostavila u kuhinji, nestalo bi. Prvo su nestale moje krpe, pa tanjuri, a sada i posljednja šalica koju sam donijela iz roditeljske kuće u Mostaru. Osjećala sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela da ona to vidi. “Možda je u perilici,” promrmljala sam, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu.

“Nije, ja sam sve oprala. Možda si je ti negdje zametnula. Znaš, Alma, u ovoj kući treba red, a ne tvoje šarene stvari koje samo smetaju,” nastavila je Milena, s onim svojim poznatim podsmijehom. Pogledala sam prema mužu, Dini, koji je sjedio za stolom i gledao u mobitel, kao da ga se sve to ne tiče. “Dino, možeš li mi pomoći pronaći šalicu?” upitala sam ga tiho, ali on je samo slegnuo ramenima. “Mama zna gdje je sve, pitaj nju.”

U tom trenutku, osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Nisam više bila samo gost u ovoj kući, bila sam netko tko smeta, tko ne pripada. Svekrva je od prvog dana braka postavljala pravila: kad se ustaje, što se jede, kako se pere rublje, čak i kako se razgovara za stolom. Svaki moj pokušaj da unesem nešto svoje bio je dočekan s prijezirom. “Alma, kod nas se ne jede to tvoje bosansko, ovdje se pravi pravi gulaš, ne te tvoje čorbe,” govorila bi, a Dino bi šutio, kao da ga je sram što sam drugačija.

Prvi mjeseci braka bili su kao hod po žici. Svaki dan sam se trudila biti bolja, prilagoditi se, ne zamjeriti. Ali što sam više popuštala, to je Milena bila gora. Počela je ulaziti u našu sobu bez kucanja, premještati moje stvari, komentirati moju odjeću. “Zar nemaš nešto pristojnije za obući? Dino voli kad žena izgleda uredno, a ne kao da ide na pijacu,” znala bi reći pred cijelom familijom. Dino bi samo šutio, a ja bih gutala knedle.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, Milena je stala iza mene i tiho rekla: “Znaš, Alma, Dino je uvijek bio mamino dijete. Navikni se da ovdje ja vodim glavnu riječ.” Okrenula sam se prema njoj, osjećajući kako mi srce lupa kao ludo. “Ali Dino je sada moj muž. Zar ne bi trebao i on imati pravo na svoj život?” pitala sam, nadajući se da će barem malo popustiti. Nasmijala se hladno. “Muž, dijete, sve je to isto. Dok si pod mojim krovom, radiš kako ja kažem.”

Te noći nisam mogla spavati. Dino je ležao pored mene, okrenut leđima. “Dino, zar ti ne vidiš što mi radi?” šapnula sam. “Alma, nemoj sad, umoran sam. Mama je takva, navikni se. Sve žene to prođu,” odgovorio je, ne okrećući se. Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz obraze. Zar je moguće da sam se udala za čovjeka koji ne vidi moju bol?

S vremenom, Milena je postajala sve gora. Počela je zvati moju mamu u Mostar i žaliti se kako sam lijena, kako ne znam kuhati, kako Dino nije sretan. Moja mama bi me zvala u suzama: “Alma, dijete, šta se dešava? Jesi li dobro?” Lagala sam joj, govorila da je sve u redu, da je Milena samo malo zahtjevna. Nisam htjela da se brine.

Jednog dana, dok sam čistila dnevnu sobu, pronašla sam svoju šalicu skrivenu iza knjiga na polici. Bila je slomljena. Držala sam je u rukama i plakala kao dijete. To nije bila samo šalica, to je bio posljednji komadić mene u toj kući. Tada sam odlučila da više neću šutjeti.

Te večeri, kad smo svi sjeli za stol, pogledala sam Milenu ravno u oči. “Zašto mi uzimate sve što je moje? Zašto ne mogu imati ni jednu stvar u ovoj kući?” Dino je podigao pogled, iznenađen mojom hrabrošću. Milena je slegnula ramenima. “Ovdje se zna red. Ako ti ne paše, znaš gdje su vrata.”

Srce mi je tuklo kao ludo. Pogledala sam Dinu, očekujući da će stati uz mene. “Dino, hoćeš li reći nešto?” upitala sam ga. On je samo šutio. U tom trenutku, shvatila sam da sam sama. Da se moram boriti za sebe.

Te noći sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod prijateljice Lejle. Plakala sam cijelu noć, osjećajući se kao da sam izdala samu sebe. Ali Lejla me zagrlila i rekla: “Alma, nisi ti kriva. Nisi dužna nikome žrtvovati svoju sreću. Moraš se boriti za sebe.”

Sljedećih dana, Dino me zvao, molio da se vratim. “Mama će se promijeniti, obećavam. Samo se vrati, ne mogu bez tebe.” Ali ja sam znala da se ništa neće promijeniti dok on ne postavi granice. “Dino, volim te, ali ne mogu živjeti u kući gdje nemam pravo na svoje stvari, na svoj mir. Ako želiš biti sa mnom, moraš birati.”

Prošlo je nekoliko tjedana. Milena je zvala, prijetila, plakala, molila. Dino je dolazio, donosio cvijeće, obećavao brda i doline. Ali ja sam ostala čvrsta. Prvi put u životu, osjećala sam se slobodno. Počela sam raditi, iznajmila mali stan, uređivala ga po svom. Svaka šalica, svaka zavjesa, svaki detalj bio je moj izbor. I svaki put kad bih popila kavu iz svoje nove šalice, sjetila bih se one slomljene iz Mostara i znala da sam napravila pravu stvar.

Dino je na kraju došao. Rekao je da je razgovarao s majkom, da je spreman živjeti sa mnom, daleko od njezinih pravila. Dugo sam razmišljala, ali sam mu dala još jednu šansu. Danas živimo zajedno, daleko od Milene. Ponekad me još uvijek boli kad se sjetim svega, ali znam da sam se izborila za sebe.

Pitam se, koliko nas još šuti, trpi, žrtvuje se zbog tuđih pravila? Zar nije vrijeme da svaka od nas kaže: dosta je, i izbori se za svoj život?