Kad ljubav zaboli: Povratak nakon izdaje
“Ne mogu više, Damire. Odlazim.” Te riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam gledao Kingu kako pakuje svoje stvari. Deset godina braka, deset godina zajedničkih jutara, kavica na balkonu, svađa oko gluposti i pomirenja uz filmove. Sve je to stalo u jedan kofer i nekoliko vrećica. Stajao sam u hodniku, nijem, dok je ona izbjegavala moj pogled.
“Zar stvarno misliš da je on bolji od mene?” upitao sam tiho, glas mi je drhtao.
Nije odgovorila. Samo je zatvorila vrata za sobom. Taj zvuk, tup i konačan, bio je kao udarac u prsa. Nisam plakao. Nisam mogao. Samo sam sjedio na podu dnevne sobe i gledao u prazninu.
Kinga i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Ona iz Osijeka, ja iz Mostara. Spojila nas je ljubav prema knjigama i duga druženja u studentskim kafićima. Vjenčali smo se mladi, možda i premladi, ali vjerovali smo da možemo sve. Prvih nekoliko godina bilo je kao iz bajke – putovanja po Jadranu, planinarenja po Biokovu, smijeh do suza. Onda su došle svakodnevne brige: posao, krediti, neuspjeli pokušaji da dobijemo dijete. S vremenom smo postali stranci pod istim krovom.
Zadnjih godinu dana prije njenog odlaska bilo je najteže. Kinga je često kasnila s posla, bila odsutna mislima, a ja sam se povlačio u sebe. Jedne večeri priznala mi je da ima nekoga drugog – nekog kolegu iz firme, Ivana iz Karlovca. “S njim se osjećam živo,” rekla je. “S tobom samo preživljavam.” Te riječi su me slomile.
Godinu dana nakon njenog odlaska živio sam kao sjena. Prijatelji su me zvali na pivo, ali nisam imao snage za razgovore o nogometu ili politici. Majka me tjerala da jedem, ali hrana mi nije imala okus. Najgore su bile noći – tada bi se sjećanja vraćala kao valovi koji ne prestaju udarati.
A onda, jedne kišne subote u studenom, začuo sam zvono na vratima. Otvorio sam i ugledao Kingu. Bila je bleda, oči natečene od plača, a ispod kaputa jasno se vidio trudnički trbuh.
“Damire… mogu li ući?”
Nisam znao što da kažem. Srce mi je lupalo kao ludo. Pustio sam je unutra.
Sjela je na kauč gdje smo nekad zajedno gledali serije. Ruke su joj drhtale dok je skidala kaput.
“Oprosti što dolazim ovako… Ali nemam gdje drugo. Ivan me ostavio kad je saznao da sam trudna. Rekao je da nije spreman za dijete, da mu je sve ovo previše…”
Gledao sam je bez riječi. U meni se miješala ljutnja, tuga i nešto nalik sažaljenju.
“Zašto si došla baš meni?” upitao sam.
“Jer si ti jedini koji me ikad stvarno volio,” šapnula je.
Te noći nisam spavao. Kinga je zaspala na kauču, sklupčana kao dijete. Gledao sam je i pitao se što sad. Sjećanja na našu ljubav borila su se s gorčinom izdaje.
Sljedećih dana pokušavao sam biti pristojan domaćin. Donosio joj čaj, kuhao juhu koju voli. Ponekad bi zaplakala bez razloga. Jednog jutra dok sam joj donosio doručak, rekla mi je:
“Znam da nemaš razloga da mi pomogneš… Ali ne mogu sama kroz ovo. Bojim se svega – poroda, budućnosti… Bojim se da ću ostati sama zauvijek.”
Nisam znao što reći. U mojoj glavi vrtjele su se slike nje s drugim muškarcem, ali i ona stara Kinga koju sam volio više od svega.
Moja majka nije bila oduševljena kad je saznala da se Kinga vratila.
“Damire, nisi joj ti socijalna služba! Ona te ostavila kad ti je bilo najteže! Sad kad nema kud, opet si joj dobar?”
“Mama, ne mogu je ostaviti na ulici…”
“A sebe možeš opet povrijediti? Razmisli malo!”
I prijatelji su imali svoje mišljenje:
“Brate, jednom izda – uvijek izda! Nemoj biti budala,” govorio mi je Adnan dok smo sjedili u kafiću kod Džidže.
Ali nisam mogao okrenuti leđa ženi koju sam volio deset godina.
Mjeseci su prolazili. Kinga je išla na preglede, ja sam joj bio pratnja. Počeli smo opet razgovarati – o svemu i ničemu. Ponekad bi me pogledala onako kako me gledala kad smo bili sretni.
Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon.
“Znaš li da još uvijek sanjam o nama?” rekla je tiho.
“A ja sanjam o danu kad ću ti moći oprostiti,” odgovorio sam.
Kad se porodila – rodila je djevojčicu, malu Saru – bio sam uz nju u bolnici. Držao sam Kingu za ruku dok je plakala od sreće i straha.
Danas živimo zajedno – ona, mala Sara i ja. Nije lako. Povjerenje se teško vraća, a rane još bole. Ljudi pričaju svašta – neki me žale, neki misle da sam lud što sam joj dao drugu šansu.
Ali kad gledam Saru kako spava ili kad čujem Kingin smijeh dok joj čita bajku prije spavanja, pitam se: Je li moguće ponovno izgraditi ljubav nakon izdaje? Može li srce zacijeliti ili će uvijek ostati ožiljak?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li oprost slabost ili hrabrost?