Kad ljubav postane računica: Priča jedne majke iz Osijeka

“Mama, znaš da mi je teško, ali stvarno više ne mogu dolaziti svaki vikend. Imam svoje obaveze, a i Marko ima treninge…” Glas moje kćeri Ivane bio je hladan, gotovo služben. Sjedila sam na rubu starog kauča u dnevnoj sobi, stiskajući mobitel kao da ću ga slomiti. Srce mi je lupalo, a u glavi su mi odzvanjale njezine riječi. Nije to bio prvi put da me odbija, ali ovaj put je bilo drugačije. Otkako sam otišla u mirovinu, sve se promijenilo. Prije, dok sam još radila u školi, Ivana je često dolazila, uvijek s nekim novim problemom – računi, školske knjige za Marka, popravak auta. Nikad nisam pitala, uvijek sam davala. “Mama, znaš da ti to neću moći vratiti, ali…” govorila bi, a ja bih samo odmahivala rukom. “Ma, pusti, dijete si mi, za što ću drugo raditi nego za tebe i unuka?”

Ali sada, kad više nemam plaću, kad sam napokon pomislila da ćemo imati više vremena za razgovor, šetnje po Dravi, zajedničke nedjelje, ona je nestala. Prvo je dolazila rjeđe, pa je počela slati samo poruke, a sada ni to. Unuka nisam vidjela mjesecima. Gledam kroz prozor, promatram djecu kako se igraju u parku i pitam se gdje sam pogriješila. Je li moguće da je sva naša ljubav bila samo računica?

Sjećam se dana kad sam Ivanu prvi put odvela u školu. Držala me za ruku, stisnula tako jako da su mi prsti pobijelili. “Mama, nemoj me ostaviti,” šaptala je. Tada sam joj obećala da je nikad neću napustiti, da ću uvijek biti tu. I bila sam. Kad je njezin otac otišao, kad je ostala sama sa mnom, kad su joj se smijali jer nema tatu, kad je prvi put dobila jedinicu iz matematike, kad je plakala zbog prve ljubavi. Sve sam izdržala, sve sam joj bila. A sada, kad sam ja ta koja treba njezinu blizinu, njezin osmijeh, njezinu riječ, ona nema vremena.

“Mama, znaš da je život težak. I meni je teško. Ne možeš očekivati da ti stalno budem na raspolaganju,” rekla mi je prošli put kad sam je zamolila da dođe na kavu. “Ali, Ivana, nisam te zvala da mi nešto doneseš, samo da popijemo kavu, da vidim Marka…” “Znam, ali stvarno nemam vremena. I Marko ima svoje društvo. Nije više mali.”

Noći su najgore. Ležim budna, slušam tišinu stana i pokušavam pronaći smisao. Prijateljice mi govore da sam previše davala, da sam je razmazila. “Ljiljana, moraš misliti i na sebe. Djeca su danas sebična, gledaju samo svoj interes,” govorila mi je Vesna, moja susjeda. Ali kako da mislim na sebe kad mi je srce prazno? Kako da ne mislim na Ivanu i Marka, kad su oni sve što imam?

Jedne subote, skupila sam hrabrost i otišla do njezine zgrade. Stajala sam pred vratima, držeći vrećicu s kolačima koje je Marko volio. Čula sam glasove iz stana, smijeh. Pokucala sam. Otvorila je vrata, iznenađena. “Mama, što radiš ovdje? Mogla si barem nazvati!” “Samo sam htjela vidjeti vas, donijela sam kolače…” Pogledala me preko ramena, kao da provjerava tko je unutra. “Nije baš zgodno sada, imamo goste. Možeš ostaviti kolače, javit ću ti se kasnije.”

Osjećala sam se kao uljez. Kao da sam upala u tuđi život. Spustila sam vrećicu na pod i otišla, ne okrećući se. Suze su mi tekle niz lice, ali nisam ih brisala. Hodala sam ulicama Osijeka, gledala ljude oko sebe i osjećala se nevidljivom. Kao da sam nestala iz njezina života, kao da nikad nisam ni postojala.

Dani su prolazili, a ja sam sve više tonula u samoću. Počela sam sumnjati u sebe, u sve što sam radila. Jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li joj previše olakšavala život? Jesam li je naučila da ljubav znači novac, pomoć, žrtvu, a ne blizinu, razgovor, zagrljaj? Prijateljice su mi savjetovale da je pustim, da se posvetim sebi. “Idi na izlete, upiši tečaj slikanja, upoznaj nove ljude,” govorila je Marija. Ali kako da to radim kad mi je svaki dan težak, kad mi nedostaje njezin glas, njezin osmijeh, kad mi nedostaje Marko, moj unuk?

Jednog dana, dok sam sjedila na klupi u parku, prišla mi je starija gospođa. Prepoznala sam je, bila je to Ružica, nekadašnja kolegica iz škole. “Ljiljana, što je s tobom? Izgledaš kao da nosiš cijeli svijet na leđima.” Ispričala sam joj sve, a ona me samo slušala, klimala glavom. “Znaš, i meni se to dogodilo. Moja Ana se odselila u Zagreb, rijetko se javlja. Prvo sam plakala, a onda sam shvatila da moram pronaći smisao izvan obitelji. Djeca odrastu, imaju svoje živote. Mi ostanemo same, ali ne smijemo biti usamljene.”

Te njezine riječi su mi ostale u glavi. Počela sam razmišljati o svemu što sam propustila zbog brige za Ivanu. Nikad nisam putovala, nikad nisam išla na more, nikad nisam imala hobije. Sve sam podredila njoj. Možda je vrijeme da nešto promijenim. Ali kako? Kako da prestanem biti majka kad je to jedino što znam?

Jedne večeri, odlučila sam joj napisati pismo. Nisam joj htjela prigovarati, samo sam joj napisala kako se osjećam. “Draga Ivana, znam da imaš svoj život, znam da ti je teško. Ali i meni je teško. Nedostaješ mi. Nedostaje mi Marko. Voljela bih da barem ponekad popijemo kavu, da mi ispričaš kako si. Znam da više ne mogu pomagati kao prije, ali još uvijek mogu biti tvoja mama. Volim te. Mama.”

Nisam dobila odgovor. Prošli su tjedni, a ona se nije javila. Počela sam se miriti s tim da možda više nikad neću biti dio njezina života kao prije. Ali jednog dana, dok sam zalijevala cvijeće na balkonu, zazvonio je mobitel. “Mama, možemo li doći sutra na ručak? Marko te želi vidjeti.” Srce mi je poskočilo. “Naravno, dušo, uvijek ste dobrodošli.”

Sutradan su došli. Marko je narastao, promijenio se, ali još uvijek me zagrlio kao nekad. Ivana je bila tiha, ali vidjela sam suze u njezinim očima. Nismo puno pričale, ali osjećala sam da je nešto shvatila. Možda nije sve izgubljeno. Možda još ima nade za nas.

Sjedim sada na balkonu, gledam zalazak sunca nad Osijekom i pitam se: Jesam li previše davala ili sam samo previše očekivala? Može li ljubav preživjeti kad prestane biti računica? Što vi mislite, dragi moji?