Kad ljubav ima cijenu: Ispovijest jedne majke između duga i razočaranja

“Ne možeš više tako, Ivana!” povikao je Dario dok je tresnuo vrata dnevnog boravka. U rukama sam držala našu malu Leu, koja je tek zaspala nakon sat vremena ljuljanja. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam ga, tražeći u njegovim očima barem tračak razumijevanja, ali tamo su bile samo hladnoća i umor.

“Što ne mogu?” šapnula sam, bojeći se da ne probudim dijete. “Ne mogu više šutjeti!” nastavio je, glas mu je bio oštar kao nož. “Računi se gomilaju, kredit kasni, a ti samo sjediš doma s djetetom!” Njegove riječi su me pogodile dublje nego što bi itko mogao zamisliti. Nisam ja birala ovu situaciju. Nisam birala da mi trudnoća bude teža nego što sam očekivala, da mi tijelo izdaje i da ne mogu raditi kao prije.

Sjećam se dana kad smo se upoznali na Jarunu. Dario je bio pun života, uvijek spreman na šalu, a ja sam vjerovala da ćemo zajedno moći sve. Vjenčali smo se skromno, u krugu obitelji, a kad sam ostala trudna, mislila sam da je to početak našeg pravog života. Ali život u Zagrebu nije bio onakav kakvim sam ga zamišljala. Stanarina, režije, hrana – sve je bilo skuplje nego što smo planirali. Dario je radio u skladištu, ja sam radila u pekari dok nisam morala na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći.

“Znaš li ti koliko košta pelena?” upitao me jedne večeri dok smo sjedili za stolom prepunim neplaćenih računa. “Znaš li ti koliko košta tvoja kava svaki dan?” uzvratila sam, ali odmah sam zažalila. Nije bilo pošteno. On je radio koliko je mogao, ali ni to nije bilo dovoljno.

Moja mama iz Osijeka zvala me svaki drugi dan. “Ivana, jesi li dobro? Treba li vam što?” Nikad joj nisam htjela reći istinu. Sramila sam se priznati da nemam za pelene, da jedem ostatke od jučer i da mi muž sve češće odlazi iz kuće bez riječi.

Jedne noći, dok je Lea plakala od grčeva, sjela sam na pod kupaonice i pustila suze da teku. Nisam znala kome se mogu obratiti. Prijateljice su imale svoje živote, a ja sam osjećala da tonem sve dublje. Dario je sve više vremena provodio vani – govorio je da mora raditi prekovremeno, ali ja sam znala da to nije istina. Osjetila sam miris parfema na njegovoj jakni koji nije bio moj.

“Zašto si tako hladan prema meni?” pitala sam ga jedne večeri kad se vratio kasno. “Umoran sam od svega,” odgovorio je bezvoljno. “Umoran sam od toga da sve pada na mene.”

Počela sam prodavati stvari preko Njuškala – dječju robicu koju je Lea prerasla, stare knjige s faksa koje nikad nisam završila. Svaka kuna mi je bila dragocjena. Jednog dana mi je stigla poruka od nepoznatog broja: “Dario duguje 5.000 kuna. Ako ne plati do kraja mjeseca, bit će problema.” Ruke su mi se tresle dok sam čitala te riječi. Nisam znala ni za kakav dug.

Suočila sam ga s porukom. “Što je ovo? Tko su ti ljudi?” On je samo slegnuo ramenima. “Kockao sam malo… Mislio sam da ću vratiti brzo…”

Tada mi se svijet srušio. Sve laži, svi izgovori – sve je imalo smisla. Nisam znala što više boli: činjenica da nas je doveo do ruba ili to što mi nije vjerovao dovoljno da mi kaže istinu.

Nazvala sam mamu i prvi put joj rekla istinu: “Mama, ne mogu više sama.” Plakala je zajedno sa mnom preko telefona. “Ivana, dođi kući. Nisi sama.” Ali kako ostaviti sve iza sebe? Kako reći Darii da odlazim?

Te noći nisam spavala. Gledala sam Leu kako mirno diše i pitala se kakvu joj budućnost mogu pružiti ovdje gdje ljubav ima cijenu, gdje svaka riječ boli više od šamara.

Ujutro sam spakirala nekoliko stvari za Leu i mene. Dario me gledao bez riječi dok sam izlazila iz stana. “Zar stvarno ideš?” pitao je tiho.

“Moram,” odgovorila sam kroz suze. “Ne mogu više živjeti u laži i strahu.” Nisam znala što me čeka kod mame u Osijeku, ali znala sam da ovako više ne ide.

Danas sjedim u maloj sobi iz djetinjstva i gledam Leu kako se igra s mojom starom lutkom. Još uvijek osjećam bol zbog svega što smo prošle, ali barem znam da više ne moram birati između ljubavi i dostojanstva.

Pitam vas – koliko vrijedi ljubav kad se mora platiti dugovima i lažima? I koliko dugo žena treba šutjeti prije nego što kaže: dosta je?