Kad je umro moj muž, djeca su naslijedila sve. Meni je ostala samo jedna omotnica.

“Ne mogu vjerovati da je ovo sve što mi je ostavio!” viknula sam, držeći u ruci tanku, bijelu omotnicu. U dnevnoj sobi, ispod portreta mog pokojnog muža, šutnja je bila teža od olova. Moja kćerka Ivana i sin Dario izbjegavali su moj pogled, zureći u pod kao da se nadaju da će ih parket progutati.

“Mama, nemoj sad…” promrmljala je Ivana, ali nisam joj dala da završi.

“Nemoj što? Da ne pitam zašto sam ja, žena koja je s tvojim ocem provela trideset godina, dobila samo ovo?” tresla sam omotnicom kao da ću iz nje istresti odgovore koje sam toliko očajnički trebala.

Moj muž Zoran bio je stub naše obitelji. Radio je kao profesor u Sarajevu, a kasnije smo se preselili u Zagreb kad su djeca krenula na fakultet. Nije bio bogat, ali smo imali stan, vikendicu na Plitvicama i nešto ušteđevine. Kad je umro iznenada od moždanog udara, svijet mi se srušio. Ali nisam znala da će prava oluja tek uslijediti.

Na čitanju oporuke, odvjetnik je pročitao: “Cjelokupnu imovinu ostavljam svojoj djeci, Ivani i Dariju. Mojoj supruzi Ljiljani ostavljam omotnicu koja se nalazi u ladici mog radnog stola.” Svi su gledali u mene. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.

Nisam mogla spavati te noći. Prevrćala sam se po krevetu, pitajući se što sam to učinila da zaslužim takvu izdaju. Jesam li bila loša supruga? Jesam li ga razočarala? Ujutro sam otvorila omotnicu. Unutra je bilo pismo i ključ.

Draga Ljiljana,

Ako čitaš ovo, znači da me više nema. Znam da si povrijeđena i ljuta, ali molim te da mi vjeruješ – imao sam svoje razloge. Ključ otvara sef u banci. Tamo ćeš pronaći odgovore na pitanja koja te muče cijeli život.

Zoran

Srce mi je tuklo kao ludo dok sam sjedila u tramvaju prema centru grada. U banci su me dočekali s ozbiljnim izrazima lica. Otvorila sam sef – unutra su bile stare fotografije, nekoliko pisama i mala kutija s nakitom koji sam mislila da je davno izgubljen. Ali najviše me šokiralo pismo adresirano na mene.

Ljiljana,

Znam da si uvijek osjećala da nisi dovoljno dobra za moju obitelj. Moja majka ti nikad nije oprostila što si iz Bosne, a ne iz “prave” zagrebačke obitelji. Zbog nje sam ti često prešutio koliko mi značiš. Djeca su odrasla uz njezine priče o tome kako si ti “došla niotkuda” i “uzela Zorana”. Nisam imao snage boriti se protiv njih svih. Oprosti mi.

Ovaj nakit pripada tvojoj baki iz Mostara. Čuvao sam ga jer sam znao koliko ti znači tvoje porijeklo. Sve što imam materijalno ostavio sam djeci jer znam da će im to biti važno za budućnost. Tebi ostavljam ono što nitko ne može kupiti – istinu i tvoje korijene.

Zoran

Suze su mi klizile niz lice dok sam čitala njegove riječi. Osjećala sam bijes, tugu, ali i olakšanje. Napokon sam znala zašto sam uvijek bila strankinja u vlastitoj kući.

Kad sam se vratila kući, Ivana me čekala na vratima.

“Mama, možemo razgovarati?” pitala je tiho.

Sjele smo za kuhinjski stol gdje smo nekad zajedno pile kavu dok su djeca bila mala.

“Znaš… Tata nam nikad nije pričao o tvom djetinjstvu. Baka je uvijek govorila da si ti… drugačija. Ja sam joj vjerovala. Sad mi je žao.” Ivana je gledala u svoje ruke.

“Ivana, ja sam uvijek bila tu za vas. Nikad nisam htjela biti teret ni vama ni tati. Ali boli me što ste me isključili iz svega.” Glas mi je drhtao.

“Nismo znali… Tata nam nikad nije rekao ništa o tome zašto ste se vi posvađali s bakom. Samo smo mislili da si ti kriva.”

Tišina je trajala vječnost.

“Možda je vrijeme da počnemo ispočetka,” rekla sam napokon.

Dario se pojavio na vratima s koferom u ruci.

“Mama, mogu ostati kod tebe neko vrijeme? Ne osjećam se dobro kod Ivane… Svađamo se oko svega otkad je tata umro.”

Pogledala sam svoju djecu – odrasle ljude koji su još uvijek bili izgubljeni kao djeca bez oca. Shvatila sam da novac i imovina ne mogu zaliječiti rane koje nosimo iz prošlosti.

Dani su prolazili sporo. Ponekad bih otvorila kutiju s nakitom i sjetila se svoje bake iz Mostara – žene koja je preživjela rat, izgubila sve i opet pronašla snagu za ljubav i oprost. Pitala sam se imam li ja tu snagu.

Jednog dana pozvala sam Ivanu i Darija na ručak.

“Djeco, želim vam nešto pokazati.” Izvadila sam fotografije iz sefa – slike moje obitelji iz Bosne, pisma koja mi je baka slala dok sam bila mala.

“Ovo ste vi,” rekla sam im, pokazujući slike na kojima su kao djeca sjedili baki u krilu.

Ivana je zaplakala.

“Mama, oprosti nam… Nismo znali koliko si patila zbog nas.” Dario me zagrlio prvi put nakon mnogo godina.

Možda nikad neću dobiti ono što mislim da zaslužujem – ni od Zorana, ni od djece, ni od života. Ali možda mogu pronaći mir u tome što napokon imam istinu i priliku da budem ono što jesam – žena koja nije ni iz Zagreba ni iz Sarajeva, nego jednostavno Ljiljana.

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koji te najviše povrijede? I može li istina zaista izliječiti stare rane ili ih samo učini dubljima?