Kad je stigao račun za svadbu, ljubav je stavljena na probu
“Marko, moramo razgovarati.” Jovanin glas je bio tih, ali odlučan, dok je sjedila nasuprot mene za kuhinjskim stolom. Na stolu je ležao bijeli papir, račun iz restorana, na kojem je crnom tintom stajala cifra koja mi je ledila krv u žilama. 18.500 kuna. Toliko je koštala naša bajka, a sada je prijetila da postane noćna mora.
“Što je sad?” pitao sam, pokušavajući sakriti paniku. “Rekla si da će tvoji pomoći, da je sve dogovoreno.”
Jovana je slegnula ramenima, oči su joj bile crvene od suza. “Mama i tata… nisu znali da će im posao tako loše ići. Tata je izgubio pola klijenata, mama je na bolovanju. Kažu da ne mogu dati ni kunu.”
U tom trenutku, osjećao sam se kao da mi je netko izbio tlo pod nogama. Sve što smo planirali, svaki detalj, svaki san o savršenoj svadbi, sada je visio o koncu. U glavi mi je odzvanjalo: ‘Kako ćemo ovo platiti? Hoćemo li se zbog toga posvađati? Hoće li nas ovo uništiti?’
Nisam mogao sakriti razočaranje. “Jovana, znaš da moji nemaju. Mama jedva spaja kraj s krajem otkad je tata umro. Nisam ni ja u bajnoj situaciji. Kredit za auto, stanarina, sad još i ovo…”
Jovana je šutjela, gledala je kroz prozor u dvorište gdje su djeca iz susjedstva igrala nogomet. “Možda da otkažemo sve?” prošaptala je.
“Ne!” viknuo sam, glasnije nego što sam htio. “Nećemo otkazati. Ovo je naš dan. Naći ćemo način.”
Ali nisam znao kako. Noćima nisam spavao, vrtio sam po glavi sve moguće opcije. Zvao sam prijatelje, pitao za posudbu, ali svi su imali svoje probleme. Jedne večeri, dok sam sjedio u mraku, došla je mama, Ružica, i sjela pored mene.
“Marko, sine, ne brini. Nekako ćemo. Možda da prodamo onaj bakin lanac? Vrijedi nešto.”
Zaboljelo me. Taj lanac je bio jedina uspomena na baku, ali mama je bila spremna žrtvovati ga za mene. “Ne, mama, neću to dozvoliti.”
Sutradan sam otišao kod Jovane. Dočekala me njena mama, Milena, s crvenim očima. “Marko, oprosti nam. Znam da smo obećali, ali Dragan je na rubu živaca. Ne spava, boji se da će izgubiti posao. Ja… ja sam na tabletama. Ne možemo više.”
Gledao sam je i shvatio da ni njima nije lako. Svi smo bili zarobljeni u vlastitim problemima, a ljubav naše djece je bila kolateralna žrtva.
Jovana i ja smo se povukli u njenu sobu. Sjeli smo na krevet, šutjeli. “Možda smo previše očekivali,” rekla je tiho. “Možda smo trebali napraviti malu svadbu, samo s najbližima.”
“Ali svi su nas pitali kad će svadba, svi su očekivali feštu…”
“Zar je važnije što drugi misle ili što mi osjećamo?”
Nisam znao odgovor. Te večeri, dok sam ležao budan, shvatio sam da je ovo prvi pravi test naše veze. Nije stvar u novcu, nego u tome kako ćemo zajedno prebroditi krizu.
Sljedećih dana, Jovana i ja smo razgovarali više nego ikad prije. Otvoreno, iskreno, bez skrivanja. Priznali smo jedno drugome strahove, nesigurnosti, čak i ljutnju na roditelje. Ali iz svega toga, rodila se nova bliskost. Počeli smo planirati drugačiju svadbu – manju, skromniju, ali našu.
Nazvali smo restoran i otkazali veliki meni, ostavili samo osnovno. Pozvali smo samo najbliže. Jovana je sama napravila pozivnice, ja sam zamolio prijatelja Ivana da nam svira gitaru umjesto benda. Moja sestra Ana je ispekla tortu. Svi su se uključili, svatko je dao nešto od sebe.
Na dan svadbe, nebo je bilo sivo, ali u meni je bilo sunce. Kad sam vidio Jovanu u jednostavnoj bijeloj haljini, shvatio sam da je to ono što želim – nju, a ne spektakl. Dok smo stajali pred matičarem, držali smo se za ruke jače nego ikad.
Nakon ceremonije, sjedili smo za stolom s roditeljima. Dragan je prvi put nakon dugo vremena nasmiješio. “Djeco, oprostite nam. Nismo vas htjeli razočarati.”
Jovana ga je zagrlila. “Niste nas razočarali. Naučili ste nas što je važno.”
Te večeri, dok smo plesali prvi ples, osjetio sam da smo pobijedili. Ne novac, ne probleme, nego sebe. Naučili smo da ljubav nije bajka, nego borba. I da je vrijedna svake žrtve.
Sada, kad gledam unatrag, pitam se: Koliko nas je spremno odreći se tuđih očekivanja zbog vlastite sreće? I što bismo vi žrtvovali za ljubav?