Kad je kćerka mog partnera preokrenula moj svijet

“Ne možeš mi govoriti što da radim! Ti nisi moja mama!” Lana je viknula iz sveg glasa, tresući vrata svoje sobe tako snažno da su slike na hodniku zadrhtale. Stajala sam na pragu, s rukom još uvijek u zraku, pokušavajući zadržati suze. Dario je sjedio u dnevnoj sobi, zureći u pod, kao da ga se sve to ne tiče.

Nisam znala da će biti ovako teško. Kad sam prije dvije godine upoznala Daria, činilo se kao da je napokon došao moj red na sreću. Razveden, ali topao i pažljiv, s osmijehom koji bi mi otopio i najhladniji dan. Pričao mi je o Lani, svojoj kćeri iz prvog braka, ali uvijek s nježnošću i tugom što je ne viđa dovoljno često. Nisam ni slutila da će ta djevojka postati epicentar mog nemira.

Prvi put kad je Lana došla kod nas, nosila je crnu majicu s natpisom nekog benda i slušalice zabijene duboko u uši. Nije me ni pogledala. “Bok, Lana,” rekla sam tiho. Samo je prošla kraj mene kao da sam duh. Dario je pokušao ublažiti situaciju: “Znaš kakvi su tinejdžeri… Treba joj vremena.”

Ali vrijeme nije donosilo poboljšanje. Svaki drugi vikend, kad bi Lana dolazila, kuća bi se pretvarala u bojno polje. Ostavila bi prljave tanjure po stolu, ručnike na podu kupaonice, a mene bi gledala s prezirom koji nisam znala objasniti. Ponekad bih čula kako šapuće s prijateljicama na mobitel: “Ova nova od starog je užasna. Glumi neku mamu, a ne zna ni kuhati kako treba.”

Jedne večeri, dok sam kuhala večeru, Lana je ušla u kuhinju i s gađenjem pogledala lonac. “Opet varivo? Zar ne znaš ništa drugo? Mama mi barem napravi pizzu kad dođem.” Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Ako ti se ne sviđa, možeš si sama nešto napraviti,” odgovorila sam tiho. Dario je ušao baš tada i pogledao me kao da sam ja problem. “Laura, pusti dijete, umorna je od puta.”

Počela sam se pitati gdje sam pogriješila. Jesam li previše pokušavala? Ili premalo? Moja prijateljica Ivana mi je rekla: “Ma pusti je, proći će je to. Samo budi svoja.” Ali kako biti svoja kad svaki moj pokret Lana doživljava kao napad?

Jedne subote navečer, dok smo Dario i ja gledali film, Lana je iznenada sjela između nas na kauč. Gurnula me laktom i šapnula: “Mogla bi ti ići spavati, stara.” Dario se samo nasmijao: “Ma Lana, pusti Lauru da gleda s nama.” Ali ja sam već ustala i otišla u sobu, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu.

Najgore je bilo kad bi Dario stao na Laninu stranu. Kad bih mu pokušala objasniti kako se osjećam, samo bi odmahnuo rukom: “Znaš da joj treba vremena. Ne možeš očekivati da te odmah prihvati.” Ali koliko vremena? Koliko poniženja još moram progutati?

Jednog dana Lana je donijela iz škole lošu ocjenu iz matematike. Dario je bio na poslu pa sam ja pokušala pomoći. Sjela sam do nje za stol i rekla: “Mogu ti pokazati kako riješiti zadatke ako želiš.” Pogledala me s gađenjem: “Ne treba mi pomoć od tebe. Ti si ionako samo tatina cura.” Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam više mogla izdržati.

Te večeri sam sjela s Dariom za stol. “Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući. Lana me mrzi, a ti… ti nikad ne staneš uz mene.” Pogledao me umorno: “Laura, molim te… Znaš koliko mi znači da ste obje tu. Ne mogu birati između vas.”

Ali ja sam osjećala da već jest izabrao.

Počela sam izbjegavati vikende kad Lana dolazi. Odlazila bih kod prijateljica ili kod mame u Osijek. Svaki put kad bih se vratila, osjećala bih se još manje dobrodošlo. Jedne večeri našla sam Laninu poruku na mom jastuku: “Odlazi iz našeg života.” Suze su mi navrle same od sebe.

Pitala sam samu sebe: što sam ja ovdje? Samo privremena stanarka? Jesam li pogriješila što sam pokušala biti dio tuđe obitelji?

Jednog dana Lana nije došla kući na vrijeme iz škole. Dario je bio van sebe od brige. Zvao ju je bezbroj puta, ali nije odgovarala. Sjedili smo za stolom u tišini dok nije zazvonio mobitel – Lana je bila kod prijateljice jer nije htjela doći kući dok sam ja tu.

Tada mi je Dario prvi put rekao: “Možda stvarno trebaš malo otići dok se stvari ne smire.” Osjetila sam kao da mi netko reže dušu na komadiće.

Spakirala sam torbu i otišla kod Ivane u Zagreb. Plakala sam cijelu noć. Sljedećih tjedana Dario me zvao svaki dan, ali nisam imala snage javiti mu se. Osjećala sam se izdano – od njega, od Lani, od same sebe.

Nakon mjesec dana vratila sam se po svoje stvari. Lana me gledala kroz prozor bez riječi. Dario me zagrlio i šapnuo: “Žao mi je…” Ali bilo je kasno.

Danas živim sama u malom stanu u Novom Zagrebu. Ponekad pomislim na Lanu i pitam se jesam li mogla nešto drugačije napraviti. Jesam li trebala biti strpljivija? Ili jednostavno otići ranije?

Možda nikad neću znati odgovor. Ali jedno znam – ljubav prema nekome često znači borbu za svoje mjesto pod suncem koje možda nikad neće biti tvoje.

Jeste li vi ikada pokušali pronaći svoje mjesto u tuđoj obitelji? Koliko daleko biste išli zbog ljubavi?