Jasminine tihe posjete: Deset godina nakon razvoda

“Opet ideš kod nje?” – glas mog sadašnjeg muža, Daria, odjekuje stubištem dok navlačim jaknu. Pogledam ga preko ramena, osjećajući težinu njegovih riječi. “Moram, Dario. Ona nema nikoga drugog.” On uzdahne, ali ne kaže ništa više. Zatvaram vrata za sobom i spuštam se niz stepenice, osjećajući kako mi srce lupa brže nego što bih htjela priznati.

Nada živi u staroj zgradi na kraju naše ulice u Sarajevu. Prozori su joj uvijek zamagljeni, a miris kave i starog namještaja dočekuje me svaki put kad uđem. Prije deset godina bila sam joj snaha, udana za njenog sina Adnana. Danas sam samo Jasmina – žena koju susjedi gledaju ispod oka jer svakodnevno dolazi kod bivše svekrve, iako ima novu obitelj.

“Jasmina, dušo, stigla si!” Nada me dočekuje s osmijehom koji skriva tugu. Njene ruke drhte dok mi pruža šalicu kave. Sjedamo za kuhinjski stol, a ona mi šapće: “Sinoć sam opet sanjala Adnana… Bio je tako sretan. Znaš li ti kako je on sada?”

Zastanem, progutam knedlu. Nisam ga vidjela godinama, od onog dana kad sam otišla s koferom u ruci i suzama na licu. Razvod je bio bolan – ne zbog svađa ili izdaje, već zbog tišine koja je polako gušila naš brak. Adnan je bio dobar čovjek, ali nikad nije znao pokazati osjećaje. Njegova majka Nada bila mi je jedina utjeha u toj kući.

Nakon razvoda, mislila sam da ću prekinuti sve veze s prošlošću. Ali Nada me nazvala već sljedeći tjedan: “Jasmina, možeš li mi pomoći oko lijekova?” Nisam mogla reći ne. Od tada su prošle godine – deset njih. Svaki dan dolazim, donosim joj kruh, slušam njene priče o Adnanu iz djetinjstva, pomažem joj oko računa i lijekova. Susjedi su počeli šaptati: “Zašto Jasmina stalno dolazi? Zar nema svoju obitelj?” Čak je i moja mama jednom rekla: “Jasmina, pusti prošlost. Gledaj naprijed!”

Ali kako da pustim Nadu? Ona je jedina osoba koja me razumjela kad sam bila izgubljena među Adnanovim zidovima šutnje. S njom sam mogla plakati bez srama, smijati se bez straha da ću biti pogrešno shvaćena.

Jednog dana, dok sam joj mijenjala zavoj na nozi – jer je pala na stepenicama – Nada me pogledala ravno u oči: “Znaš li ti koliko mi značiš? Ti si mi kćer koju nikad nisam imala.” Osjetila sam suze kako mi naviru. U tom trenutku shvatila sam da više nisam tu samo iz sažaljenja ili navike. Bila sam tu jer sam je voljela kao majku.

Ali Dario nije razumio. Sve češće smo se svađali zbog mojih posjeta. “Jasmina, zar ti nije dosta prošlosti? Zar ne vidiš da nas to razdvaja?” vikao bi dok bih ja šutjela i gledala kroz prozor.

Jedne večeri došao je kući ranije i zatekao me kako pakiram torbu s lijekovima i voćem za Nadu. “Ili ona ili ja,” rekao je tiho, ali odlučno. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila i dobila u životu. O braku s Adnanom koji je završio prije nego što je zapravo počeo. O Dariu koji me voli, ali ne razumije moju potrebu da brinem za Nadu. O Nadi koja bi umrla sama da joj ne dolazim.

Sljedećeg jutra otišla sam kod Nade ranije nego inače. Sjela sam za njen stol i rekla: “Nada, možda ću morati prestati dolaziti svaki dan.” Pogledala me zbunjeno: “Zašto? Jesi li bolesna?” Odmahnula sam glavom: “Dario ne može više podnijeti moje posjete. Kaže da biram prošlost umjesto njega.”

Nada je šutjela nekoliko trenutaka, a onda tiho rekla: “Dušo, ne želim ti biti teret. Zaslužuješ biti sretna.” Osjetila sam kako mi srce puca na pola.

Vratila sam se kući i sjela nasuprot Dariju. “Ne mogu birati između vas dvoje,” rekla sam kroz suze. “Nada mi je kao majka. Ako to ne možeš prihvatiti, onda možda ni mi nismo jedno za drugo.” Dario je šutio dugo vremena, a onda ustao i izašao iz stana.

Dani su prolazili u tišini i napetosti. Susjedi su nastavili šaptati iza mojih leđa: “Vidi je, ni nakon razvoda ne pušta bivšu svekrvu!” Moja mama je ponavljala: “Jasmina, misli na sebe!”

Ali ja nisam mogla prestati misliti na Nadu – na njene stare ruke koje drhte dok pije kavu, na njene oči koje traže utjehu u mom osmijehu.

Jednog jutra pronašla sam poruku od Darija na stolu: “Ako ti ona znači toliko – možda bih trebao naučiti prihvatiti to.”

Tog dana otišla sam kod Nade s osmijehom koji nisam osjećala godinama. Sjela sam kraj nje i rekla: “Ostat ću uz tebe koliko god mogu.” Ona me zagrlila snažnije nego ikad prije.

Ponekad se pitam – jesam li pogriješila što nisam pustila prošlost? Ili je ljubav prema nekome tko nije krv tvoje krvi jednako vrijedna kao svaka druga ljubav?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno žrtvovati sadašnjost zbog prošlosti – ili su neke veze jednostavno jače od vremena i ogovaranja?