Između života i smrti: Dnevnik oprosta
“Ne umiri mi, tata, molim te!” vrištala sam kroz suze dok su sirene parale noćnu tišinu Zagreba. Ruke su mi drhtale dok sam stiskala njegovu hladnu šaku, a liječnik je izgovarao riječi koje nisam željela čuti. “Moramo požuriti, stanje je kritično!” viknuo je vozaču. U tom trenutku, dok su svjetla grada prolazila pored nas kao mutne sjene, shvatila sam koliko sam toga ostavila neizgovorenog.
“Ivana, ne plači…” prošaptao je tata, glas mu je bio slab, ali pogled pun tuge i umora. “Sve će biti dobro.”
Ali znala sam da možda neće. I znala sam da mu nisam rekla ono najvažnije: koliko mi je žao zbog svega. Zbog godina šutnje, zbog tvrdoglavosti, zbog onog dana kad sam mu zalupila vrata pred nosom i rekla da ga više ne želim vidjeti.
Sve je počelo prije tri godine, kad se mama razboljela. Tata, Stjepan, bio je tvrdoglav kao i ja. Nismo se slagali oko ničega – ni oko njezine terapije, ni oko toga tko će ostati uz nju u bolnici. Svađe su postale svakodnevica. “Ti si uvijek znala bolje!” vikao bi on. “A ti nikad nisi slušao!” uzvraćala bih ja.
Nakon što je mama umrla, ostali smo sami – dvoje stranaca pod istim krovom. Ja sam se bacila u posao, on u tišinu i rakiju. Godinama nismo razgovarali osim o najosnovnijem: “Jesi li jela?” “Jesi li platio račune?” Sve dok jednog dana nisam došla kući i pronašla ga na podu, bez svijesti.
Sada, dok ga voze prema Rebru, osjećam kako me guši krivnja. “Zašto nisam bila bolja kći? Zašto sam dopustila da nas ponos uništi?”
U bolnici me dočekuje sestra Ana. Oduvijek je bila tatina mezimica, ona koja nikad nije dizala glas. “Ivana, što si mu rekla?” pita me tiho dok sjedimo na klupi ispred intenzivne njege.
“Ništa… ništa što bi trebalo. Nikad mu nisam rekla da ga volim. Nikad nisam pitala zašto je bio takav prema meni.”
Ana me pogleda onim svojim blagim očima. “Znaš da te voli. Samo nije znao kako to pokazati.”
Noćima sjedim uz njegov krevet i slušam zvuk aparata. U glavi mi odzvanjaju riječi koje nikad nisam izgovorila: “Tata, oprosti mi što sam te osuđivala. Oprosti što sam mislila da si slab jer si plakao kad je mama umrla. Oprosti što sam te krivila za sve.” Ali on spava, ili je previše slab da odgovori.
Jedne večeri dolazi stric Željko. Donosi stare fotografije iz djetinjstva. “Sjećaš li se kad ste ti i Ana pobjegle na Jarun pa vas je Stjepan tražio cijelu noć? Bio je izvan sebe od brige.”
Gledam slike i prvi put shvaćam koliko smo bili sretni prije nego što su nas problemi razdvojili. “Zašto ljudi uvijek shvate što imaju tek kad to izgube?” pitam Željka.
On slegne ramenima: “Tako ti je to, mala moja. Svi nosimo svoje rane i ponos nam ne da da ih pokažemo.”
Dani prolaze u neizvjesnosti. Liječnici nisu optimistični. Ana i ja se smjenjujemo uz krevet, pričamo mu o djetinjstvu, o mami, o svemu što smo propustile reći.
Jednog jutra tata otvori oči i pogleda me kao da me vidi prvi put nakon dugo vremena.
“Ivana…” prošapće.
“Ovdje sam, tata. Oprosti mi… molim te.”
On se nasmiješi slabim osmijehom: “Nemaš ti meni što opraštati. Ja sam bio tvrdoglav magarac. Samo… nemoj biti kao ja. Ne čekaj da bude kasno da kažeš što osjećaš.”
Te riječi me pogode jače od bilo kakve kritike ili svađe koju smo ikad imali.
Tata se polako oporavlja, ali ništa više nije isto. Svaki dan mu donosim kavu iz omiljenog kafića na Trešnjevci i pričamo o svemu – o mami, o djetinjstvu, o mojim strahovima i njegovim snovima koje nikad nije ostvario.
Jednog dana prizna mi nešto što me zauvijek promijeni: “Znaš, Ivana, kad sam bio mlad htio sam biti slikar. Ali život me odveo drugim putem. Nikad nemoj odustati od svojih snova zbog drugih ljudi ili zbog straha.”
Gledam ga i shvaćam koliko smo vremena izgubili na šutnju i ponos. Koliko smo boli mogli izbjeći samo da smo razgovarali.
Danas, kad ga gledam kako polako hoda parkom s Anom pod ruku, osjećam zahvalnost što smo dobili drugu priliku. Ali znam da mnogi nisu te sreće.
Pitam se: Koliko nas još živi s neizgovorenim riječima? Koliko nas čeka da bude prekasno da oprostimo ili zatražimo oprost?
Možda je vrijeme da prestanemo čekati.