Između Ljubavi i Istine: Kad Srce Mora Birati
“Nisi ti kriva, Lejla. Samo… ovo nije tvoj svijet.” Edinove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam sjedila na rubu kauča u dnevnoj sobi njegove bivše supruge. Njegova kćerka Hana, s velikim smeđim očima, gledala me ispod obrva, a sin Tarik je šutke slagao Lego kocke na podu. Osjećala sam se kao uljez, kao da sam upala u tuđu priču, a ne u vlastitu budućnost.
Edin je stajao između mene i Amre, svoje bivše žene, pokušavajući biti most koji nikako nije mogao spojiti dvije obale. Amra je bila hladna, ali dostojanstvena. “Lejla, ne znam što ti Edin priča, ali djeca su mi na prvom mjestu. Ako misliš da ćeš ih zamijeniti ili biti njihova majka… bolje da odmah znaš gdje ti je mjesto.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala tuga, bijes i osjećaj srama. Nisam željela biti ničija zamjena, niti sam željela razarati nečiju obitelj. Ali Edin je bio moja ljubav, moj spas nakon godina samoće i razočaranja. Upoznali smo se slučajno, na seminaru o digitalnom marketingu u Sarajevu. On je bio šarmantan, duhovit, a ja sam napokon osjetila da me netko vidi.
“Lejla, hajde da pričamo nas dvoje,” šapnuo mi je dok smo izlazili iz stana. Vanjski hodnik mirisao je na vlagu i stare tepihe. “Znaš da te volim. Ali… djeca su mi sve. Ne mogu ih povrijediti.”
“A mene možeš?” upitala sam tiho, boreći se sa suzama.
“Nije to isto. Ti si odrasla. Znaš kako je to kad te život slomi pa opet ustaneš. Oni su još mali.”
Te noći nisam spavala. Vrtjela sam filmove u glavi: kako sjedimo za stolom u našem stanu u Zagrebu, kako Hana i Tarik dolaze vikendom, kako Amra šalje poruke pune prijetnji i uvreda. Zamišljala sam sebe kako pokušavam biti dobra partnerica, a istovremeno osjećam da nikada neću pripadati tom svijetu.
Moja majka, Jasmina, uvijek je govorila: “Lejla, nemoj biti ničija druga opcija. Život je prekratak za čekanje da te netko izabere.” Ali ja sam već bila izabrala – izabrala sam njega, makar to značilo da ću uvijek biti druga.
Sutradan sam otišla kod svoje prijateljice Mirele na kafu. “Znaš li ti što radiš?” pitala me dok je miješala šećer u fildžanu. “On ima prošlost koju ne možeš izbrisati. Djeca će uvijek biti na prvom mjestu. A ti? Gdje si ti u toj priči?”
“Ne znam,” priznala sam. “Samo znam da ga volim.”
Mirela je uzdahnula. “Ljubav nije uvijek dovoljna. Sjeti se kad si bila s Damirom – koliko si tada patila jer si uvijek bila u sjeni njegove mame i sestara? Ovo je još teže. Ovdje ima djece, bivše žene, cijele familije koja te možda nikad neće prihvatiti.”
Nisam joj mogla odgovoriti. Samo sam gledala kroz prozor na sivilo sarajevske zime i pitala se jesam li spremna žrtvovati sve zbog ljubavi koja možda nikada neće biti potpuna.
Vikend nakon toga Edin me pozvao na ručak kod svojih roditelja u Ilidži. Njegova majka Senada dočekala me s osmijehom koji nije dosezao do očiju. “Drago mi je što si došla, Lejla,” rekla je dok mi je pružala tanjur sarme. “Samo… znaš kako je kod nas, porodica je svetinja. Djeca su uvijek na prvom mjestu. Nadam se da to razumiješ.”
Osjećala sam se kao da mi srce puca na pola. Svi su me gledali kao strankinju koja remeti red stvari. Edinov otac Mustafa šutio je cijeli ručak, a kad smo ostali sami u hodniku, rekao mi je: “Djevojko, život ti može biti lakši bez tuđih tereta. Razmisli dobro prije nego što se vežeš za nekoga ko nikad neće biti samo tvoj.”
Te večeri Edin me zagrlio dok smo šetali pored Miljacke. “Znam da ti nije lako,” šapnuo je. “Ali obećavam ti da ću se truditi da ti budeš sretna. Samo… molim te za strpljenje.”
“Koliko još strpljenja?” upitala sam ga kroz suze.
“Ne znam,” priznao je.
Dani su prolazili u neizvjesnosti. Svaki put kad bih vidjela poruku od Amre ili čula Hanu kako pita za mamu, osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu. Počela sam sumnjati u sebe: jesam li sebična što želim ljubav koja nije opterećena prošlošću? Jesam li loša osoba jer ne mogu voljeti njegovu djecu kao svoju?
Jedne večeri nazvala me mama iz Zagreba: “Lejla, vrati se kući. Ovdje te čeka posao, stan, miran život bez drame.” Osjetila sam kako mi suze klize niz lice dok sam gledala Edina kako spava pored mene.
Sljedeće jutro donijela sam odluku – otići ću na nekoliko dana kod mame da razmislim o svemu.
Edin me gledao tužno dok sam pakirala stvari: “Hoćeš li se vratiti?”
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno.
U Zagrebu me dočekao mir koji mi je toliko nedostajao – ali i praznina koju nisam znala ispuniti bez njega.
Danas sjedim na klupi u Maksimiru i pišem ovu priču, pitajući se: Je li ljubav dovoljna kad srce mora birati između vlastite sreće i tuđe djece? Jesam li sebična ako biram sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?