Između Dvije Vatre: Priča o Snahi, Svekrvi i Potrazi za Prihvaćanjem
“Opet nisi dovoljno dobra, Ivana! Pogledaj kako je Marija uvijek imala sve pod kontrolom!” riječi su koje mi je svekrva Ljiljana sasula u lice dok sam drhtavim rukama pokušavala izvaditi prepečeni kolač iz pećnice. Miris zagorjelog šećera širio se kuhinjom, a suze su mi navirale na oči. Roman je sjedio za stolom, šutio i gledao u pod, kao da ga se sve to ne tiče.
“Mama, molim te…” prošaptao je, ali Ljiljana ga je prekinula pogledom koji bi i kamen rastopio.
“Ne miješaj se! Tvoja žena mora naučiti kako se ovdje stvari rade!”
U tom trenutku, osjećala sam se kao ona mala djevojčica koju je majka ostavila kod bake u Sarajevu. Imala sam devet godina kad je mama otišla za Njemačku, ostavivši me s bakom koju jedva da sam poznavala. Baka je bila dobra žena, ali navikla na samoću, na tišinu. Nikad nije znala kako razgovarati sa mnom, kako me utješiti kad bih noću plakala za mamom. “Ne plači, Ivana. Život nije bajka,” govorila bi mi dok bi sjedila uz prozor i gledala u prazno dvorište.
Godinama sam pokušavala pronaći svoje mjesto. Kad sam došla u Zagreb na studij, mislila sam da ću napokon biti svoja. Upoznala sam Romana na predavanju iz sociologije. Bio je tih, ali pažljiv. Prvi put kad me poljubio, pomislila sam: “Evo ga, netko tko će me voljeti onakvu kakva jesam.” Nisam znala da ću uskoro morati dokazivati svoju vrijednost ne samo njemu, nego cijeloj njegovoj obitelji.
Romanova majka Ljiljana bila je žena od autoriteta. Udovica već deset godina, sve je držala pod kontrolom: kuću, sina, pa čak i susjede. Svi su je poštovali – ili se barem tako činilo. Kad sam prvi put došla kod njih na ručak, osjećala sam se kao da ulazim u sudnicu. Ljiljana me odmjerila od glave do pete.
“Ti si ona iz Bosne?” upitala je bez trunke srdačnosti.
“Jesam… iz Sarajeva,” odgovorila sam tiho.
“Aha. Marija je bila iz Osijeka. Prava dama.”
Taj razgovor bio je samo početak niza usporedbi koje su me pratile godinama. Marija – bivša Romanova žena – bila je ideal svekrve Ljiljane: uredna, ambiciozna, uvijek nasmijana. Ja sam bila povučena, nesigurna i stalno na oprezu. Svaki moj pokušaj da ugodim završavao bi fijaskom: kolač bi zagorio, cvijeće bih posadila naopako, a kad bih pokušala pričati o poslu, Ljiljana bi samo odmahivala rukom.
Roman nije bio loš muž, ali nikad nije znao stati između mene i svoje majke. “Pusti je, takva ti je ona oduvijek,” govorio bi kad bih mu se požalila navečer u krevetu.
“Ali Roman, boli me… Ne mogu više…”
“Ivana, molim te… Ne želim svađe u kući.”
I tako bih ostajala sama sa svojim mislima i osjećajem manje vrijednosti koji me pratio još od djetinjstva. Ponekad bih noću ustajala i gledala kroz prozor na praznu ulicu, pitajući se gdje sam pogriješila.
Jednog dana, nakon još jedne burne svađe zbog ručka koji nije bio dovoljno slan, odlučila sam otići kod svoje bake u Sarajevo. Baka me dočekala s osmijehom koji nisam vidjela godinama.
“Ivana moja… Šta te muči?”
Suze su mi potekle niz lice dok sam joj pričala o svemu: o Ljiljani, o Mariji, o osjećaju da nikad nisam dovoljno dobra.
Baka me zagrlila čvrsto kao nikad prije.
“Znaš šta? Ti si meni uvijek bila najbolja. Neka oni pričaju šta hoće. Ti si svoja!”
Te riječi su mi dale snagu da se vratim u Zagreb i prvi put otvoreno razgovaram s Romanom.
“Roman, ili ćemo zajedno protiv tvoje majke ili ja odlazim! Ne mogu više živjeti u sjeni tvoje bivše žene!”
Roman je dugo šutio. Prvi put sam vidjela strah u njegovim očima.
“Ivana… Ne znam mogu li… Mama mi je sve što imam…”
“A ja? Ja ti nisam ništa?”
Te noći spakirala sam kofere i otišla kod prijateljice Ane. Ana me dočekala raširenih ruku.
“Ivana, nisi ti kriva što te ne prihvaćaju. Nisi ti manje vrijedna zato što nisi Marija!”
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da skupim hrabrosti i pronađem novi stan. Počela sam raditi kao nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi na Trešnjevci. Djeca su me voljela jer sam ih slušala i razumjela njihove strahove – možda zato što sam i sama cijeli život bila dijete koje traži ljubav.
Roman me povremeno zvao, ali nikad nije imao snage doći po mene. Ljiljana mi je jednom poslala poruku: “Nadam se da si sada sretna.” Nisam joj odgovorila.
Danas živim sama sa svojim mačkom Maksom i prvi put osjećam mir u duši. Ponekad se pitam: Je li vrijedilo toliko patiti zbog tuđeg mišljenja? Zašto žene na Balkanu još uvijek moraju birati između sebe i obitelji svog muža? Možemo li ikada biti dovoljno dobre – same sebi?