Između dvije vatre: Kako je jedno pozivno pismo razbilo moj dom

“Zašto si to učinio, Damire? Jesi li svjestan što si napravio?” Mirnin glas drhtao je od bijesa dok je stajala na pragu dnevne sobe, stisnutih šaka, a u očima joj se miješala povrijeđenost i nevjerica. U rukama je držala pismo koje sam, misleći da ga neće pronaći, sakrio među stare račune. Pismo koje sam poslao svojoj majci, moleći je da dođe i upozna svoju unuku, našu malu Lejlu.

Srce mi je lupalo kao ludo. Zrak u stanu bio je težak, kao pred oluju. “Mirna, molim te… Samo sam htio da mama vidi Lejlu. Znaš koliko joj znači…”

“Znam koliko njoj znači! Ali znaš li ti koliko meni znači povjerenje? Koliko mi znači da me ne lažeš?”

Nisam imao odgovor. Samo sam sjeo na kauč, glave pognute, dok su mi slike iz djetinjstva prolazile pred očima. Moja majka, Ankica, bila je sve što sam imao nakon što nas je otac napustio. Radila je po dva posla u Osijeku, žrtvovala se da završim fakultet. Ali nikada nije mogla prihvatiti Mirnu. “Ona nije za tebe, Damire. Njezina obitelj iz Sarajeva… drugačiji su ljudi. Nećeš biti sretan,” govorila bi mi iznova.

Ali ja sam volio Mirnu. Volio sam njezinu blagost, način na koji se smije kad Lejla napravi nered od kašice, njezinu snagu kad su nam svi okrenuli leđa jer smo odlučili živjeti u Zagrebu, daleko od oba doma.

Nakon rođenja Lejle, Mirna je bila jasna: “Tvoja majka može doći kad nauči poštovati mene i našu obitelj.” Ali godine su prolazile, a Ankica nije popuštala. Svaki naš razgovor završavao bi svađom ili suzama.

Prije mjesec dana, dok sam gledao Lejlu kako pravi prve korake, osjetio sam neizdrživu tugu. Moja majka propušta sve ovo. I zato sam joj napisao pismo. Bez Mirninog znanja. Pozvao sam je da dođe na Lejlin drugi rođendan.

Dan proslave bio je ispunjen smijehom i dječjom grajom. Mirna je bila sretna, nije znala ništa. A onda se na vratima pojavila Ankica, s buketom cvijeća i poklonom zamotanim u plavi papir. Svi su zanijemili.

Mirna je prvo pomislila da je slučajnost. Ali kad je Ankica zagrlila mene i Lejlu, a mene pogledala s onim pogledom koji govori “sine moj”, sve je postalo jasno.

“Ti si ju pozvao? Bez da mi kažeš?” Mirnin glas bio je tih, ali leden.

“Molim te, Mirna… samo danas. Zbog Lejle,” šapnuo sam.

Ali dan se pretvorio u noćnu moru. Ankica nije mogla izdržati a da ne dobaci: “Vidim da si ti sve po svom… kao i uvijek.” Mirna joj nije ostala dužna: “Možda bi bilo bolje da ste vi više slušali svog sina, a manje druge ljude.” Gosti su šutjeli, osjećala se napetost kao pred ratom.

Nakon što su svi otišli, Mirna me pogledala kao stranca. “Ne mogu vjerovati da si me izdao na ovaj način. Ako ne znaš birati između mene i svoje majke, možda bi trebao biti sam sa sobom neko vrijeme.”

Te noći spavao sam na kauču. Lejla je plakala u snu, a ja nisam znao kako da popravim ono što sam slomio.

Sljedećih dana Mirna me izbjegavala. Odlazila bi s Lejlom kod prijateljice Ivane ili kod svoje sestre Amre. Ja sam ostajao sam s tišinom i grižnjom savjesti.

Jednog jutra došao sam kući ranije s posla i zatekao Mirnu kako pakuje stvari za sebe i Lejlu.

“Što radiš?” pitao sam, glas mi je bio promukao od straha.

“Idem kod Amre dok ne odlučim što dalje. Ne mogu živjeti s nekim kome ne mogu vjerovati.” Suze su joj klizile niz lice.

Pokušao sam je zagrliti, ali se odmakla.

“Damire, tvoja mama nikad neće prihvatiti mene. A ti nikad nećeš imati hrabrosti reći joj da prestane miješati se u naš život. Ne želim da Lejla raste u ovakvoj atmosferi.” Pokupila je torbu i izašla.

Dani su prolazili sporo i bolno. Zvao sam Mirnu, molio je da se vrati. Pisao sam poruke Ankici da prestane zvati i raspitivati se o Lejli jer time samo pogoršava stvari.

Jedne večeri sjedio sam u parku ispod stare lipe gdje smo Mirna i ja prvi put razgovarali o budućnosti. Sjećanja su navirala: prvi poljubac na kiši, zajednički planovi o kući na moru, obećanja da ćemo uvijek biti iskreni jedno prema drugome.

A sada? Sada sjedim sam, razapet između dvije ljubavi koje se međusobno isključuju.

Nisam znao kome se obratiti za savjet. Prijatelji su govorili: “Obitelj je svetinja, ali žena ti je sada prioritet.” Majka mi je slala poruke: “Sine moj, ja te volim najviše na svijetu. Ta žena ti puni glavu glupostima.” Mirna nije odgovarala na pozive.

Jedne subote ipak mi je poslala poruku: “Lejla pita za tebe. Možeš doći sutra popodne ako želiš.” Osjetio sam olakšanje i strah istovremeno.

Došao sam kod Amre s buketom cvijeća za Mirnu i igračkom za Lejlu. Kad sam ušao, Lejla mi je potrčala u zagrljaj. Mirna me gledala oprezno.

“Damire,” rekla je tiho, “ako želiš da ovo ikad opet funkcionira, moraš postaviti granice svojoj majci. I moraš biti iskren sa mnom – uvijek. Inače nema smisla.” Kimnuo sam glavom, ali znao sam da to neće biti lako.

Te večeri ležao sam budan dugo u noć. Pitao sam se: Je li moguće voljeti dvije žene – majku i suprugu – a da ne povrijediš nijednu? Ili obitelj uvijek mora boljeti?

Što vi mislite – može li se ikada pronaći ravnoteža između ljubavi prema roditeljima i ljubavi prema partneru? Je li izdaja kad pokušamo pomiriti ono što se ne može pomiriti?