Između dvije ljubavi: Priča o izgubljenoj unuci

“Ema, dođi ovamo!” Laurin glas odjekuje kroz stan, oštar i nestrpljiv. Sjedim za kuhinjskim stolom, ruke mi drhte dok pokušavam zavezati šalicu čaja. Ema, moja nježna, povučena unuka, spušta pogled i polako prilazi majci. “Zašto nisi pospremila sobu? Vidiš kako je Sara sve uredila!” Laura podiže obrve prema mlađoj kćeri koja sjedi na kauču, ponosno ispravljena, s osmijehom koji traži odobravanje.

Osjetim kako mi srce preskače. Znam da Ema nije zaboravila pospremiti sobu; samo je jutros bila toliko tiha, toliko odsutna, da sam joj sama pomogla složiti knjige. Ali Laura to ne vidi. Laura vidi samo Saru – uvijek veselu, uvijek spremnu na šalu, uvijek “bolju”. Ema šuti, pogleda me na trenutak, oči joj mole za razumijevanje. Ja joj se nasmiješim, ali osjećam da je moj osmijeh slab, gotovo nevidljiv.

“Mama, možeš li ti nju naučiti redu? Ja više ne znam što da radim!” Laura mi se obraća, frustrirana. Osjećam kako me sram obuzima pred vlastitom kćeri. Što da kažem? Da je Ema dobra djevojčica? Da je Sara možda previše razmažena? Da je Laura nekad bila ista takva kao Ema – tiha, nesigurna, uvijek u sjeni svoje starije sestre? Ne mogu. Riječi mi zapinju u grlu.

Navečer, kad svi zaspu, sjedim na balkonu i gledam svjetla grada. Sarajevo ili Zagreb – svejedno je. U svakom stanu netko pati zbog nepravde. Sjećam se dana kad sam rodila Lauru. Bila je tako krhka, a ja sam se zaklela da ću biti bolja majka nego što je moja bila meni. Ali sada gledam kako ponavljamo iste greške, generaciju za generacijom.

Ema mi se ponekad povjeri. “Bako, zašto mama više voli Saru?” pita me tiho dok peremo suđe. “Ne voli ona više Saru,” lažem joj, “samo… nekad odrasli ne znaju pokazati ljubav na pravi način.” Znam da me ne vjeruje. Ni ja sebi ne vjerujem.

Jednog dana Ema dolazi iz škole uplakana. “Svi su mi se smijali jer nisam imala novu jaknu kao Sara! Mama mi je rekla da nema novca za mene, ali Sari je kupila onu skupu iz izloga.” Osjećam kako mi suze naviru u oči. “Dušo moja,” šapćem joj i grlim je čvrsto. U tom trenutku odlučujem – moram nešto učiniti.

Pokušavam razgovarati s Laurom. “Znaš li ti koliko Ema pati?” pitam je dok pijemo kavu u kuhinji. Laura odmahne rukom. “Ma ona je uvijek bila takva – preosjetljiva! Sara je jednostavno snažnija.” Osjetim bijes kako mi raste u prsima. “Nije stvar u tome tko je snažniji! Ti si majka obje djevojčice!”

Laura ustaje od stola, lice joj je tvrdo. “Mama, ti si uvijek branila slabije! Zato sam ja cijeli život morala biti jaka! Ne miješaj se.” Ostajem sama za stolom, ruke mi drhte još jače nego prije.

Dani prolaze. Ema se sve više povlači u sebe. Više ne crta, ne pjeva pod tušem kao prije. Sara cvjeta – upisala je plesnu školu, dobila novu torbu za rođendan. Laura joj svaki dan šalje poruke podrške. Ema sjedi u kutu sobe i gleda kroz prozor.

Jedne večeri čujem tihi plač iz Emine sobe. Ulazim bez kucanja i nalazim je sklupčanu na krevetu. “Bako, mogu li doći kod tebe živjeti? Ovdje me nitko ne voli.” Srce mi se raspada na tisuću komadića. “Dušo moja, uvijek imaš mene,” šapćem joj kroz suze.

Te noći ne spavam. Razmišljam o svemu što sam propustila reći svojoj kćeri, o svemu što sam trebala naučiti svoje unuke o ljubavi i pravdi. Gdje sam pogriješila? Je li moguće ispraviti ono što je već slomljeno?

Sljedeći dan odlazim kod psihologinje koju poznajem iz susjedstva – Jasmina je uvijek imala strpljenja za naše obiteljske drame. Ispričam joj sve: Laurinu hladnoću, Eminu tugu, Sarinu privilegiranost. Jasmina me gleda ozbiljno: “Marija, vi ste jedina koja vidi što se događa. Morate biti glas svoje unuke dok ona sama ne nauči govoriti za sebe.” Vraćam se kući s novom odlučnošću.

Navečer okupljam cijelu obitelj za stolom. “Moramo razgovarati,” kažem odlučno. Laura koluta očima, Sara se dosađuje na mobitelu, Ema sjedi tiho kao sjena. “Ova obitelj puca po šavovima jer nismo iskreni jedni prema drugima!” glas mi podrhtava ali ne odustajem.

“Ema ima pravo na ljubav i pažnju isto kao i Sara!” nastavim. “Ne možemo birati koga ćemo voljeti više – to nije ljubav!” Laura me gleda bijesno: “Opet ti s tvojim dramama!”

Ali ovaj put ne popuštam. “Možda sam ja pogriješila kao majka jer sam tebe pustila da misliš da moraš biti jaka i sama! Ali sada neću dopustiti da Ema odraste misleći da nije vrijedna ljubavi!”

Tišina pada na stol. Sara prvi put spušta mobitel i gleda sestru. Ema podiže pogled prema meni – u očima joj vidim tračak nade.

Ne znam hoće li ovaj razgovor išta promijeniti. Možda će trebati godine da se rane zacijele. Ali znam jedno: više neću šutjeti.

Ponekad se pitam – koliko nas u našim domovima pati zbog tihih nepravdi koje nitko ne želi priznati? Jesmo li svi negdje pogriješili ili još imamo vremena ispraviti ono što boli?