Između Dva Doma: Suze, Krivnja i Odluke Srca
“Kako si mogla to učiniti tati? Jesi li ti normalna, Ivana?” Mirjana je vikala dok su joj ruke drhtale iznad stola, a oči joj gorjele od bijesa i suza. U kuhinji je mirisalo na kavu koju nitko nije pio. Majka je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj tamo netko dati odgovor na sve što se dogodilo. Ja sam samo sjedila, stisnutih šaka u krilu, osjećajući kako mi srce lupa u grlu.
“Nisam imala izbora, Mirjana. Znaš da više ne mogu sama. Ti si u Mostaru, dolaziš jednom mjesečno. Mama je iscrpljena. Tata… Tata više ne zna ni tko sam ponekad.”
Mirjana je ustala naglo, stolica je zaškripala po pločicama. “To nije opravdanje! On je naš otac! Kako možeš tako lako odustati od njega?”
Nije bilo lako. Ništa u ovome nije bilo lako. Svaku noć sam ležala budna, slušala kako tata luta po stanu, kako šapće imena ljudi kojih se više ne sjeća. Gledala sam ga kako se gubi u vlastitom domu, kako zaboravlja gdje je kupaonica, kako me pita gdje mu je mama – a ona je umrla prije trideset godina. Srce mi se kidalo svaki put kad bi me pogledao kao stranca.
Ali Mirjana to nije vidjela. Ona je bila daleko, imala je svoj život, svoju djecu, svoj posao. Ja sam ostala ovdje, u Zagrebu, s njima. I s njim.
Majka je konačno progovorila tihim glasom: “Ivana… možda si trebala još malo izdržati. Znaš da on ne voli strance. Uvijek je govorio da ga nikad ne šaljemo u dom.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama, ja više ne mogu. Ne mogu ga sama dizati iz kreveta kad padne. Ne mogu mu svaki dan mijenjati pelene i gledati ga kako vene pred mojim očima. Ne mogu više biti sama u ovome.”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu.
Tog dana kad sam ga odvela u dom, padala je kiša. Držala sam ga za ruku dok smo ulazili kroz velika vrata doma “Mirni kutak” na Trešnjevci. On je šutio, gledao oko sebe zbunjeno, kao dijete prvi dan u školi. “Ivana, gdje smo?” pitao me tiho.
Lagala sam mu. Rekla sam da idemo kod prijatelja na nekoliko dana dok ja ne završim neki posao. Nisam imala snage reći mu istinu.
Prva noć bez njega kod kuće bila je najgora u mom životu. Ležala sam na njegovom krevetu, mirisala njegov jastuk i plakala kao dijete. Osjećala sam se kao izdajica.
Sutradan me nazvala teta Ljubica iz doma: “Ivana, tata vam je dobro, ali pita gdje ste. Malo je uznemiren, ali naviknut će se.”
Naviknut će se? Kako se čovjek navikne na to da ga vlastita kći ostavi među strancima?
Mirjana mi nije oprostila ni nakon tjedan dana. Slala mi poruke pune ljutnje: “Zar ti stvarno misliš da bi tata ovo htio? Kako možeš spavati noću?” Mama je postala još tiša nego prije, povukla se u sebe.
Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno pogriješila? Je li ovo bio čin sebičnosti ili ljubavi? Svaki put kad bih došla u dom i vidjela tatu kako sjedi sam na klupi u dvorištu, srce bi mi se slomilo iznova.
Jednog dana došla sam ranije nego inače. Zatekla sam ga kako razgovara s jednom ženom, Ankom iz Osijeka, koja je također zaboravljala imena svoje djece. Smijali su se nečemu što samo oni razumiju.
“Ivana!” viknuo je kad me ugledao i mahnuo mi kao dijete iz vrtića.
“Tata! Kako si danas?”
“Dobro sam… Ovdje ima puno dobrih ljudi. Ali znaš… često sanjam našu kuću i tebe kad si bila mala.” Pogledao me tužno, ali bez gorčine.
Te večeri nazvala me Mirjana: “Znaš… možda sam bila prestroga prema tebi. Razmišljala sam… Možda si stvarno napravila najbolje što si mogla.”
Nisam joj odmah odgovorila. Suze su mi klizile niz lice.
Dani su prolazili i tata se polako navikavao na novi dom. Počeo je sudjelovati u radionicama, ponekad bi čak zapjevao pjesmu iz mladosti. Ja sam dolazila svaki drugi dan, donosila mu kolače koje voli i slike iz djetinjstva.
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Svaki put kad bih zatvorila vrata doma za sobom, osjećala bih kao da ostavljam dio sebe unutra.
Ponekad se pitam – jesmo li mi djeca dužni žrtvovati cijeli svoj život za roditelje? Gdje je granica između ljubavi i samouništenja? Je li dom za starije izdaja ili posljednji čin brige?
Možda nema pravog odgovora.
A vi… što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti dobar sin ili kći i pritom sačuvati sebe?