Iz pepela tuge: Priča o ponovnom rođenju jedne obitelji

“Ne mogu više, Ivana. Ovdje ostajete ti i Lana. Ja idem.” Njegove riječi odzvanjale su u mojoj glavi kao udarci čekića. Stajala sam na pragu trošne kuće, negdje između Doboja i Maglaja, dok je Damir bacao posljednju torbu u svoj stari Golf. Lana je stajala iza mene, stisnutih šaka, suza joj je klizila niz obraz. Nisam znala što reći, nisam znala kako je utješiti. Samo sam gledala Damira kako odlazi bez osvrtanja, kao da smo mi dvije samo teret kojeg se napokon riješio.

“Mama, šta ćemo sad?” pitala je Lana tiho, glas joj je drhtao. Pogledala sam je i prvi put u životu nisam imala odgovor. Cijeli život sam slušala – prvo roditelje, strogu majku Nadu koja je uvijek govorila: “Žena treba šutjeti i trpjeti.” Onda Damira, koji je odlučivao gdje ćemo živjeti, što ćemo jesti, s kim ćemo se družiti. Nikad nisam imala pravo glasa. A sad, kad sam ga najviše trebala, kad sam mislila da će barem zbog Lanu ostati… ostale smo same.

Kuća u koju nas je doveo bila je ruševna, s prozorima koji su škripali na vjetru i krovom koji je prokišnjavao. Prve noći sjedile smo na starom kauču, Lana mi je zaspala u krilu. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više tražiti za sebe? Jesam li trebala pobjeći ranije? Ali gdje bih otišla? Nisam imala nikoga – roditelji su umrli prije nekoliko godina, sestra mi se udala u Njemačku i rijetko se javljala.

Sljedećih dana Lana i ja smo preživljavale na konzervama koje su ostale u kuhinji. Novca nije bilo; Damir nam je ostavio samo nekoliko maraka. Svako jutro ustajale smo rano, skupljale drva po šumi da bismo imale čime naložiti peć. Lana je bila tiha, povučena. Vidjela sam kako joj nedostaje škola, prijatelji iz Sarajeva, sve ono što joj je Damir oduzeo kad nas je preselio ovdje pod izgovorom “novog početka”.

Jednog jutra pokucala nam je susjeda Azra. Donijela nam je toplu pitu i domaće mlijeko. “Čula sam šta se desilo,” rekla je tiho dok mi je stavljala ruku na rame. “Ako ti šta treba, samo reci.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u grudima. Nismo bile sasvim same.

Počela sam tražiti posao po selu – čistila sam kod jedne starije žene, pomagala u trgovini kod Mehmeda. Svaka marka koju sam zaradila bila je mala pobjeda. Lana se polako vraćala sebi – Azrina kćerka Emina pozvala ju je da zajedno uče i igraju se. Gledala sam ih kroz prozor kako se smiju i trče po dvorištu i srce mi se stezalo od sreće i tuge istovremeno.

Jedne večeri Lana me upitala: “Mama, misliš li da će tata ikad doći po nas?” Nisam znala što reći. “Ne znam, dušo,” odgovorila sam iskreno. “Ali znam da ćemo mi biti dobro. Zajedno smo.” Zagrlila me čvrsto kao da se boji da ću i ja nestati.

Mjeseci su prolazili. Naučila sam popravljati stvari po kući, naučila sam kuhati od onoga što imam. Počela sam šivati stare stvari i prodavati ih na pijaci u Maglaju. Ljudi su me počeli prepoznavati – više nisam bila samo “ona žena koju je muž ostavio”, nego Ivana koja se bori za svoje dijete.

Jednog dana, dok sam slagala robu na štandu, prišao mi je Mirza – poznavao ga je cijeli kraj, bio je učitelj u osnovnoj školi. “Ivana, čuo sam da tražiš posao. Treba nam spremačica u školi. Nije puno para, ali bar ćeš imati siguran posao.” Osjetila sam kako mi oči pune suzama – prvi put nakon dugo vremena netko mi je pružio priliku.

Lana je počela ići u školu s Eminom. Svakog dana vraćala se s osmijehom na licu, pričala mi o novim prijateljima i učiteljici Jasmini koja joj je pomagala s matematikom. Počela sam vjerovati da možda ipak možemo biti sretne.

A onda, jednog popodneva dok smo ručale, začulo se lupanje na vratima. Otvorila sam – Damir je stajao na pragu, mršaviji nego prije, pogleda punog kajanja.

“Ivana… mogu li ući?”

Stajala sam nepomično. Lana se sakrila iza mene.

“Šta hoćeš?” upitala sam hladno.

“Pogriješio sam… nisam znao… Treba mi pomoć…”

Osjetila sam kako mi srce lupa kao ludo. Sjećanja su navirala – sva poniženja, sva njegova naređenja, sve noći kad sam plakala u jastuk da Lana ne čuje.

“Mi više nismo tvoje utočište,” rekla sam tiho ali odlučno. “Snašle smo se bez tebe. Sad idi.” Damir me gledao kao da ne vjeruje što čuje.

Zatvorila sam vrata pred njegovim licem i osjetila olakšanje kakvo nikad prije nisam osjetila.

Te večeri Lana me zagrlila: “Mama, ponosna sam na tebe.”

Pogledala sam kroz prozor u zvjezdano nebo iznad bosanske šume i zapitala se: Koliko žena još uvijek šuti i trpi? Koliko nas treba proći kroz pakao da bi shvatile koliko smo jake?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste oprostili ili nastavili dalje sami?