Ispod istog krova: Izdaja u obitelji
“Ne čekaj ga večeras, Ana, ima sastanak s direktorom iz Zagreba. Znaš kakav je promet na autocesti, bolje da ne brineš bezveze.” Glas moje svekrve, Milene, bio je blag, gotovo zaštitnički, dok mi je ostavljala još jednu porciju juhe na stolu. Pogledala sam je umorno, s osmijehom zahvalnosti, ne znajući da mi upravo ona podmeće pod noge kamenje koje će me kasnije srušiti.
Godinama sam vjerovala da imam sreću – muž Ivan, stabilan posao u građevinskoj firmi, dvoje djece, i Milenu koja je uvijek bila tu kad zatreba. Kad bi Ivan kasnio, ona bi me prva nazvala: “Ana, ne ljuti se na njega, stvarno ima puno posla. Znaš kako je kad se gradi nova cesta kod Karlovca.” Ili bi došla s toplim kolačima: “Da ne čekaš gladna, dušo. On će doći kad stigne.”
Ali onda su počeli sitni znakovi. Ivan bi skrivao mobitel, mijenjao lozinke na računalu. Jednom sam pronašla ženski parfem u autu. “To je od kolegice iz firme, vozio ju je kući jer joj je pukla guma”, rekla je Milena prije nego što sam stigla išta pitati Ivana. Uvijek je imala spreman odgovor, uvijek alibi.
Jedne večeri, dok sam presvlačila mlađeg sina, zazvonio je telefon. Bila je to Milena: “Ana, nemoj ga čekati budna. Imao je nezgodu na gradilištu, ali sve je u redu. Samo će kasniti.” Srce mi se stegnulo od brige i zahvalnosti što imam nekoga tko misli na mene.
Ali onda sam slučajno vidjela poruku na Ivanovom mobitelu: “Nedostaješ mi već sad.” Potpis: Jasmina. Prsti su mi drhtali dok sam čitala dalje. Sve je bilo jasno – afera. Kad sam ga suočila s tim, Ivan je šutio. Milena je došla već sutradan: “Ana, nemoj praviti scene pred djecom. On ima težak period na poslu. Svi griješimo.”
“Znaš li ti nešto što ja ne znam?” pitala sam je kroz suze.
Pogledala me ravno u oči: “Ana, ja sam ti kao majka. Sve radim za dobrobit obitelji.”
Ali istina je bila drukčija. Saznala sam da je Milena znala za Jasminu mjesecima. Pomagala mu je slagati alibije, pokrivala ga predamnom, donosila mi hranu da ne bih sumnjala. Čak su zajedno dogovarali izgovore – “seminar u Splitu”, “kvar na autu”, “prekovremeni”.
Jedne subote, dok su djeca bila kod bake Ljubice, otišla sam do Milene bez najave. Zatekla sam ih – nju i Ivana – kako tiho razgovaraju u kuhinji.
“Ne možeš joj više lagati!” viknula sam kroz suze.
Milena se nije ni trznula. Samo je tiho rekla: “Ana, obitelj mora ostati na okupu. To je najvažnije.”
“A što je sa mnom? Što je s mojim povjerenjem? S mojom boli?”
Ivan me gledao kao stranac. “Ana, nisam htio da saznaš ovako…”
“Nisi htio da saznam nikako!” prekinula sam ga.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale sve Milenine riječi – svaka laž izrečena s osmijehom, svaka juha donesena kao utjeha. Osjećala sam se izdano ne samo od muža nego i od žene koju sam smatrala drugom majkom.
Sljedećih dana pokušavala sam funkcionirati zbog djece. Ali svaki put kad bi Milena došla s kolačima ili ponudila pomoć oko škole, osjećala sam mučninu.
Jednog popodneva pozvala me prijateljica Mirela na kavu.
“Ana, moraš misliti na sebe. Zaslužuješ istinu i poštovanje. Nisi ti kriva što su oni odlučili lagati.”
Ali kako oprostiti kad te izdaju oni kojima najviše vjeruješ?
Ivan se iselio mjesec dana kasnije. Milena mi više nije dolazila u kuću – ali slala bi poruke: “Ana, nemoj biti ljuta na mene. Sve sam radila za dobrobit djece.” Nisam joj odgovarala.
Danas živim sama s djecom u malom stanu u Novom Zagrebu. Svaki dan se borim s osjećajem izdaje i pitanjem jesam li mogla nešto promijeniti.
Ponekad se pitam: Je li obitelj vrijedna svega ako se temelji na lažima? Može li se ikada ponovno vjerovati onima koji su te jednom izdali?